Nedavno mi je misli škakljala rečenica koju sam sama izgovorila pa sam tek onda razmislila o njoj.
Koliko toga kažem, da barem toliko prešutim.
Razmišljala sam koliko misli neorganizirano slažemo u rečenice. Koliko tih rečenica nosi težinu istine, a koliko ih na vagi pravednosti ne važe ni gram. Razmišljala sam kako u bujici misli sve teže uspijevamo složiti slova u riječi, riječi u smislene rečenice, a rečenice primijeniti u životne situacije. Previše stvari izgovaramo u naletima osjećaja i događaja. Većinu od tih riječi bi trebali spremiti u crveni koš. Crveno – neću izgovoriti. U zadnje vrijeme čujem sve više riječi iz zelenog koša. Zeleno – izgovorit ću. Često pomislim da bi pola zelenih davno trebalo istrunuti u crvenom košu.
Neke su riječi dom. Proizašle iz zelene zone stvarno imaju moć stvoriti toplinu u čovjeku. Proizašle iz prave zelene zone. Iz onog što vrijedi čuti, onog što u procesu razmišljanja prođe par stadija prije nego se nađe na usnama. Neke su riječi nemirno more. Potrebne izgovaranja, a teške za prihvatiti. More je lijepo, i kad je pomalo nemirno mornaru je drago. Ono je njegovo. Tako i riječi. Koliko god teške, ako su istinite one su potrebne. Potrebne da se kao čičak za srce zalijepe. U početku malo grebu, a poslije se sljube s tobom, naučiš ih nositi, primjenjivati. Više ne budu čičak na površini, nego pokucaju i uđu unutra. Nastane se. Neke su riječi duboko u crvenoj zoni, a ipak se često nađu na usnama, iz dubine nepraštanja brzaci riječi izlaze. Takve se ne nastanjuju ni u kome, samo kolaju oko svakoga ni u kom ne uspijevajući pronaći dom. Ili dom pronađu u već napunjenom stanu nečijeg srca. Stanu koji već krca od istih takvih riječi, stanu koji odavno nije prozračen. Svaki put kada dopustim da me preplavi miris te nečistoće, vlage nečijih riječi, stvorim sebi sliku nekog kaosa. Stana iz kojeg stvari moraju van, riječi moraju van, krpa mora unutra. Kada dopustim da takvim riječima budem koš, pokušavam ih ugurati u svoju crvenu zonu. Ono što ne želim izgovoriti, nego želim preobraziti. Ako ih i primim crvene želim ih odašiljati barem malo zelenijim. Sve što jednostavno zvuči najteže se ostvaruje. Htjela bih nam zato da barem pokušamo vidjeti kad je netko izgubljen. I onako iz najzelenijeg koša izgovoriti: “Ovdje si.“ ruku stavljajući s lijeve strane tijela, nježno otvarajući srce. Možda možemo preobraziti nečije riječi, koje su često bolne misli, teški dani, nakupljen umor, zahtjevan život. Možemo ne biti crveni na crveno. Budimo zeleni i na zeleno, a još više na crveno. Nećemo i ne moramo uvijek uspjeti.
Došlo je vrijeme da što više imaš za reći to ti se više šuti. Svačije riječi imaju drukčije značenje. U našoj nemogućnosti razumijevanja drugih izabiremo nekad i šutjeti. Nekad možda bolje, a nekad nam se ni ne trudi. „Šutit ću, bolje nego da svašta kažem.“ „Ne mogu se ja oko tebe bakćat.“ „Džaba tebi govorit.“ Mi ovdje, naš narod općenito zna ovako nekako reći. Razmjena riječi, zelenih po mogućnosti, ljekovita je za ljudsku svrhu. Zanemarujemo to. Potrebno je nekad izgovarati i ono što ne bismo kako bismo vidjeli smisao. Kojeg možda ima, a možda i nema. U oba slučaja ili ćemo pocrvenjeti od stida ili se ozariti, pozelenjeti od sreće. Situacije nas uče postupati u sljedećim situacijama. U ovim vam zato riječima želim reći da su riječi kao zagonetke. Potrebne mozganja, pokušavanja, preslagivanja. Do čovjeka, do cilja, do darovane Riječi.
„Neka ti budu ugodne riječi usta mojih i misli srca moga, Gospode, hridi moja i otkupitelju moj!“ – Ps 19, 14