Rimljanima 12, 2

Društvene mreže poput Instagrama, Youtube-a, Snapchat-a, Twitter-a predstavljaju neke od najvećih utjecaja na čovječanstvo današnjeg vremena. Zanimljivo je kako obične aplikacije mogu postati nešto jako silovito, bilo da se tu mogu pronaći korisne ili opasne informacije, no ono što me možda najviše potaklo na razmišljanje izjava je poput nisi ‘in’. Otkada smo mi ljudi toliko oholi da sami možemo odrediti kao pojedinci tko je u trendu, a tko ne? Otkada našim mišljenjima upravljaju ostali ljudi? Jesmo li možda predstavili pojedine poznate osobe kao idole? Ili je pak ovo sve samo prilagodba ljudi na virtualni tip vremena? Puno pitanja, a jako malo odgovora.

Razočaravajuća je činjenica da smo postali podložni slikama, izjavama drugih ljudi. Nameću nam se različita mišljenja, jedni od nas pokušavaju napraviti jake i snažne muškarce bez emocija, drugi potiču feminizam, treći pokušavaju legalizirati abortus, definicije ljepote temelje se na načinu šminkanja… Mogla bih ići u nedogled, mislim da svi znamo vrijeme u kojem živimo i što nas točno određuje. Nažalost, mogla bih reći da su naši identiteti izgubili jedinstvenost i posebnost, postajemo svi vizija i slika jedni drugih, predstavljamo tuđe vrijednosti kao naše, ne znamo tko smo ustvari mi sami. Djeca pod sve većim psihičkim problemima poput depresije, anksioznosti i tjeskobe, a zašto? Jesmo li postali slabi pod utjecajem današnjeg svijeta, ugrožavamo li ono što stvarno jesmo i za što smo stvoreni? Pravimo konkurencije jedni od drugih, nametnuta zavist i ljubomora narušava ono što nam je rečeno: “Ljubite jedni druge, kao što sam ja vas ljubio.” Kako smo se tako olako predali, ne dopuštamo napredak, već smo dopustili vremenu da učini svoje?

Odrasli se često žale na ovisnost mladih o telefonima, dok i sami ostavljaju djecu s ranama da sačekaju s onim što imaju za podijeliti s njima, primjerice poslati kolegici s posla recept za kolač kojeg su našle na internetu. Počeli smo svi iznositi ono negativno, a ništa sami po pitanju toga ne poduzimamo. Naravno, još uvijek ovo sve nije postalo prevelik problem i nije otišlo u neku krajnost, no za par godina postat ćemo nedovršene osobe koje su zakazale u svojoj emocionalnoj inteligenciji. Roditelji se također žale na svoju djecu i njihove neodgovornosti, a nisu ni svjesni da su im baš oni primjeri na koje će se ugledati kroz život te da se te odgovornosti neće steći same od sebe. Nameće se pritisak kako se tinejdžeri moraju uozbiljiti, a ustvari nitko ne pristaje na to da im pokaže sve ono kroz što tada prolaze. Prve ljubavne prekide, prva razočarenja, prvi strah od odbijenosti, prvo shvaćanje našeg tijela i upoznavanje nas onakvih kakve nas je Bog stvorio. U tako ranjivim i slabim godinama gubimo sliku stvarne vrijednosti. Naravno, razaznajemo prve idole na koje se ugledamo, a ima li tko da pokaže što je ispravno? Ima li nas tko toliko dovoljno voljeti i ljubiti da bi nam to sve strpljivo predočio? Ljubav i razumijevanje zamijenili smo predajom i zanovijetanjem, ne znamo iznositi vlastite emocije drugima, već razočarenja i bol predstavljamo galamom, ljutnjom i gorčinom, što nas još više udaljava jedne od drugih. Ne želim ni znati kako je Njemu odozgor gledati na nas sve, učio nas je ljubiti, ostvariti sebe kao neponovljive, rasti kako nam je dano i ostvarivati vlastite snove i stavove.

Kao što u poslanici Rimljanima 12, 2 kaže: “Ne prilagodite se obrascu ovoga svijeta, već se preobrazite obnavljanjem svoga uma. Tada ćete moći testirati i odobriti ono što je volja Božja – Njegova dobra, ugodna i savršena volja.”

Žašto bismo dopustili prijeziru vremena da nadvlada Savršenstvo koje nam je dano da slijedimo? Svakome od nas je dan kist života kako bi svijetu svojim postojanjem mogli dati malo boje, učio nas je čistoći pogleda i mira kako bi znali slijediti ono ispravno, jer život nije problem već stvarnost koja se treba graditi i živjeti.