Nije ovo samo priča o slobodi. Veći naglasak bi trebao biti na onome prema čemu sloboda treba voditi, ali idemo po redu.

Sloboda kao riječ zvuči jako privlačno, moćno, lepršavo. Nešto što bi svi htjeli. A što je zapravo sloboda? Teško pitanje… Je li osjećaj, odluka, dar, „od“, „za“? Zasad nećemo ulaziti tako duboko. Zadovoljit ćemo se tim da je sloboda mogućnost neovisnog odabira i djelovanja, te kao takva ima svoje manifestacije. E baš te manifestacije puno govore. Po onome što izlazi iz stih slobodnih odluka možemo vidjeti kakva je sloboda u osobi i postoji li uopće sloboda u njoj.

Da bude jasno, sve i svašta se naziva slobodom. Sve i svašta se predstavlja kao posljedica slobode i zlo itekako zna iskoristiti to kako bi uljepšalo i opravdalo svoja djela. Tako nastaju nazivi kao narodnooslobodilačka borba i slobodni zidari. Kad bi uz riječ masakr dodali riječ slobodan ili oslobađajući, vjerojatno bi zvučalo „laganije“. Iako ovi nazivi govore o slobodi, manifestacija te iste slobode pokazala je da tu slobode nema. Oni su zapravo robovi. Robovi slobode.

Ne trebamo ići tako daleko u zemljopisnom i povijesnom području. Zlouporabu slobode možemo vidjeti danas, u najužem okruženju. Egoizam, sebičnost, lijenost i mržnju često, svjesno i nesvjesno, maskiramo u slobodu. Zato nam je draže ležati u sobi i gledati u mobitel, nego pomoći nekome. I normalno da bolje zvuči za moje i tuđe uho kada kažem „slobodan sam“, nego kada kažem „lijen sam“. Zato nalažemo drugima da nas mole kada trebaju od nas nešto. I normalno je da bolje zvuči „zato što sam slobodan“, nego „zato što mi to puni ego“. Zato se opijamo svim i svačim. I normalno je da bolje zvuči „slobodan sam“, nego „ne mogu odoljeti“. „Ja sam slobodan pa mogu što hoću… Ja sam slobodan pa neću paziti na druge…“. Pretjerano naglašavanje slobode, što je često posljedica oduzimanja iste kroz razna životna razdoblja, može odvesti u štetnu krajnost, tj. korištenje slobode na štetu drugoga. Sloboda postaje samoj sebi svrha i svim snagama je pokušavamo dostići, što nije moguće. Žudimo za njom narušavajući tuđu slobodu. Postajemo robovi te slobode.

Možda sve ovo izgleda kao neki negativan stav prema slobodi, ali nije tako. Sloboda je predobra stvar, ali ona ne smije postati samoj sebi svrha. Slobodu treba usmjeriti. Treba je usmjeriti na ljubav, inače će izgubiti svoju svrhu. Da bi objasnili, idemo na početak.

Bog je stvorio čovjeka da bi u njega slobodno izlio svoju ljubav. Isto tako, s druge strane nije htio robota ili zatvorenika koji je programiran za uzvraćanje ljubavi. Bog želi da mu čovjek slobodnom voljom uzvrati ljubav. Uvjet za ljubav je sloboda – svrha slobode je ljubav. Svakim drugačijim korištenjem slobode, ona gubi svoju svrhu i zapravo postaje ropstvo. Grgur Nazijanski kaže da čovjek ima puninu slobode onda kada ne osjeća nikakvu smetnju u činjenju dobra.

„Doista vi ste, braćo, na slobodu pozvani! Samo neka ta sloboda ne bude izlikom tijelu, nego – ljubavlju služite jedni drugima. Ta sav je Zakon ispunjen u jednoj jedinoj riječi, u ovoj; Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga.“ (Gal 5, 13-14)

A ta ljubav je čudo. Ne mislim na onu meckavu romantičnu ljubav, nego na pravu, temeljnu ljubav koju ne smijemo zarobiti osjećajima, dojmovima, krivim slikama, jer sve to oduzima slobodu za ljubav. Ljubav je odluka kojom ne trebaju upravljati osjećaji, nego misao o dobru drugoga. Misliti i raditi za dobro drugoga bez trunke koristi – to je ljubav. Pa tko ne bi htio muža i ženu koji vole i kad im osjećaji to ne govore, čija ljubav nije zarobljena osjećajima. Tko ne bi htio prijatelja koji ti želi dobro i kad, ne da nema koristi, nego i gubi s pružanjem dobra. Dakle, možemo dopustiti osjećajima da prožmu ljubav, ali nikako dopustiti osjećajima da upravljaju s njom.

Po ljubavi smo slični Bogu i po njoj svi znaju da smo njegovi. Sam je rekao da će svi znati da smo njegovi učenici ako budemo ljubili jedni druge. Ljubav je iznad svega… Iznad slobode, iznad znanja, iznad žrtve.

„Milosrđe mi je milo, a ne žrtva.“ (Mt 12, 7) Dakle, milosrđe prema drugima Bogu je draže od bilo koje žrtve. Kada bi ljubav i žrtvu stavljali u neke kategorije, ljubav bi bila zapovijed, a žrtva savjet. Ako o tome svjedoče dva velika ljubitelja siromaštva i žrtve, onda znate da je istina…

Kad je sv. Franjo čuo muke brata koji je rigorozno postio, sam je rekao braći da im donesu jelo i prvi je počeo jesti kako taj brat ne bi osjećao stid.

Sv. Charles de Foucauld u jednoj svojoj meditaciji piše: „Bog nam govori da mu je ono što mu dajemo u njegovim trpećim udovima ugodniji dar od onoga što mu dajemo izravno po štovanju, ukrašavanju njegovih crkava, kâdu naših molitava, smirni našega mrtvljenja. To je razumljivo jer svim tim žrtvama na neki način palimo tamjan koji mu je manje potreban nego kada ga liječimo i kada se o njemu brinemo u njegovim izranjenim, okrvavljenim ili bolesnim udovima. Dakle, žrtva, čak i najpotpunija, najsavršenija, samo je preporuka, dok je milosrđe propis. Oni koji slijede i propis i preporuku savršeni su,…, ali nikada ne smiju zaboraviti da je propis važniji i da – koliko god treba paziti na savršenstvo žrtve – još više treba paziti na savršenstvo milosrđa.“