Knjiga o Joni jedna je od proročkih knjiga Starog zavjeta. Iako je većini poznata priča o Joninom neuobičajenom iskustvu, kroz ovo razmišljanje htjela bih se zaustaviti na nekim dijelovima koji na prvi pogled i nemaju nešto o čemu bi se moglo malo duže razmišljati.

Sama knjiga počinje ovako:
„Riječ Jahvina dođe Joni, sinu Amitajevu: »Ustani«, reče mu, »idi u Ninivu, grad veliki, i propovijedaj u njemu, jer se zloća njihova popela do mene.« A Jona ustade da pobjegne u Taršiš, daleko od Jahve.“
Odmah na početku u Joni vidimo sliku ljudske slabosti i bježanja od odgovornosti jer Bog Joni reče ustani, no Jona ustade da pobjegne. Čovjek je sklon bježanju. Bježanju od stvarnosti, problema, razgovora, odgovornosti i mnogo toga s čime se čovjeku teško, naizgled nemoguće suočiti. No bježanje se nikada nije pokazalo uspješnim rješenjem, tako i u Joninom slučaju sve ono što slijedi zapravo je posljedica bijega s početka priče.

Dva puta Biblija naglašava kako Jona bježi u Taršiš daleko od Jahve. To je zamka u koju često upadamo misleći da je Bog daleko u pojedinim dijelovima našega života i na tim dijelovima smo najranjiviji. No kako to obično biva, Bog nam pruža novu priliku, a mi smo je pozvani prepoznati. Jona je svoju prepoznao upravo u oluji koja je zahvatila brod kojim je bježao za Taršiš. Uvidjevši da je on sam razlog oluje, Jona reče suputnicima da ga bace u more, nakon čega se oluja smiri.

Upravo ovdje dolazimo do dijela koji me potakao na pisanje o Joni. Naime Bog je poslao veliku ribu, po nekim navođenjima kita, da proguta i time spasi Jonu od neizbježne smrti. I tako je Jona je u ribljoj utrobi proveo tri dana i tri noći, upravo onoliko dana koliko je nama ostalo u ovoj 2023. godini. Neizbježno je tijekom ovih dana razmišljati o nekim novogodišnjim odlukama koje poslije više-manje padnu u vodu, a na kraju godine i nismo baš zadovoljni kako smo iskoristili proteklo vrijeme. To je nešto na čemu se moramo zaustaviti i poput Jone neke stvari raščistiti sami sa sobom. Njegovo promišljanje i sami boravak u ribljoj utrobi završava hvalospjevom Bogu jer tijekom ta tri dana Jona uviđa koliko ga Bog voli i kako ga nikada nije ostavio samog, čak ni kada se našao u najvećim dubinama mora.

»Iz nevolje svoje zavapih Jahvi,
i on me usliša;
iz utrobe podzemlja zazvah,
i ti si mi čuo glas.«

Upravo ovako moramo gledati na sve svoje neuspjehe i dane koji nisu bili onakvi kakvima smo ih mi planirali. Moramo biti svjesni da smo u tim danima možda bili najbliže Bogu i možda su oni bili ključni za sve ono dobro što nas je čekalo ili što nas možda još uvijek čeka. Zato na kraju ove godine i u ova naša tri dana koja su pred nama, zahvalimo Bogu na svemu što je bilo i molimo da nova godina bude nova prilika za ostvarivanje nas samih. Molimo da svoje vrijeme ne trošimo na bježanje koje će nas na kraju odvesti u nepregledne dubine mora, nego neka ova godina i sve one koje slijede budu ispunjenje Njegovog savršenog plana za nas.