Postoji mnogo definicija kojima se život kroz povijest opisivao. Definicijski bilo bi to svojevrsno zbivanje kojim su zahvaćena sva živa bića. Postoji i mnogo oblika s kojima se uspoređivao. Ja bih ga recimo voljela usporediti s morem koje je nekada mirno, ali nekada toliko bučno. Koje nekada smiruje, ali nekad i razara, ali nad kojim mi mali stanovnici planeta i mali njegovi podanici nemamo nikakvoga utjecaja. Može nam dati predivne umirujuće zalaske, ali nas može i zapljusnuti ogromnim tsunamijem pod kojim ne ostaju tragovi života, ali na kraju kojeg se traži da opet nastavimo dalje. Može se život usporediti i s još mnogo stvari, ali ja bih ga definirala kao umnožak svih trenutaka jer je u onim lošima tuga, a u dobrima se sreća množi. Možda nisam dobra u matematici, ali ga zato zasigurno mogu opisati kao jednu umjetnost. To je umjetnost pokušavanja preslikavanja naših unutarnjih osjećaja na naše vanjsko razmišljanje, djela i stavove. Svi smo dobili svoju dozu talenta kojom moramo svom snagom i najbolje moguće prenijeti svoje unutarnje emocije na vanjski svijet. Ah, koliko su ograničeni ljudi koji misle da svi živimo u jednom svijetu, kada imamo 7 milijardi svjetova koji se nalaze u nama samima. 7 milijardi bitki, borbi, ratova, patnji, tužnih okolnosti, sreće, radosti, muka, odbacivanja… 7 milijardi borbi sa svijetom, ali onaj život koji je kao more ne bi bio život da ne pridoda još 7 milijardi unutarnjih borbi za koje svijet ne zna. Svi mi možemo naizgled izgledati izvrsno, svi možemo otići do prvog centra i kupiti najbolju odjeću. Svi mi možemo u svijetu biti što god želimo. Imamo takvu privilegiju da svako jutro možemo odabrati koju masku nosimo u naš dan. Svijet je došao na to da nije važno što nosiš u sebi, nego na sebi. Vidim čovjeka sa ženom – sigurna sam da se vole. Vidim nasmiješeno dijete – sigurna sam da je sretno. Vidim djevojku s diplomom ispred fakulteta – sigurna sam da je ostvarila svoje snove. Gledam i etiketiram. Jer jedino to znam. Znam samo gledati ono izvanjsko, površno. Znam samo primjetiti onu pjenu na morskoj površini, ali ni ne pomišljam zaroniti i pogledati što se nalazi u dubini. Znam samo prosuđivati, omalovažavati, odbaciti. Moje oči vide samo ono vanjsko. Nije mi jasno da drugi imaju svoje unutarnje borbe koje ne iskazuju na isti način. Svi smo mi zasebne jedinke koje ne mogu na isti način pokazati osjećaje, nismo klonovi niti duplikati. Netko će svoju borbu izbaciti van svom silom, vikat će, udarat će, razorit će, ali ta borba neće ostati u njemu. Netko će tiho plakati na majčinom ramenu tražeći u njoj utjehu i nadu. A netko će izgledati izvrsno, smiješit će se, pomagati drugima, izgledati kao najsretnija osoba na svijetu, a svakim lažnim osmijehom će u sebi gomilati lokve kiše koje će bura raznositi preko cijelog bića.
I najgore će proći oni. Oni svoju borbu strpaju u najmanju torbu njihova srca, iako im ona zamalo pukne po šavovima koliko se puno tuge gomila u njoj, oni ju zatvore. Zasigurno ju žele nekad baciti na krevet i ostaviti, bar da sačeka dok odu na jedno druženje, bar dok proslave jedan rođendan. Bar da ih ostavi jedan jedini dan. Ali ne, ona se poput pijavice zalijepi za tebe i ne pušta. Oni svoju borbu i svoj križ svugdje vuku za sobom. Ali ja opet, vidim samo da hodamo istim putem i pitam se zašto su spori. Svojim očima vidim put i njih, ali ne vidim taj križ koji nose za sobom. Ne vidim koliko tereta imaju na leđima i koliko trnja imaju ispod nogu dok koračaju. Ja mogu osuditi, mogu proći njihovim putem, ali sve dok ne mogu obuti njihove cipele neću znati kako im je. Zašto uvijek mislim da samo ja imam teškoće, da je samo meni teško, da samo ja patim? Zašto ja, čovjek, ne mogu shvatiti da sam na ovoj zemlji nevažan kao vlas koja padne na pod dok se češljamo, ovoj Zemlji sam baš takav slučajni prolaznik. Ali sebe uvijek mogu staviti na svoj vrh, ne gledajući u druge. Možda onaj čovjek ne voli onu ženu, bez obzira što su zajedno, možda su samo nevini osuđenici tuđih zakona. Možda ono dijete izgleda sretno, ali možda je upravo ono bilo izmaltretirano u školi, a od straha ne smije priznati ocu i majci i zato mora nositi onaj najteži lažni osmijeh. Možda snovi one djevojke nisu bili taj fakultet, možda je željela postati arhitekt, ali su roditelji htjeli da bude liječnica. Imamo milijun ljudi pred sobom koje smo prvo osudili bez ikakvog saznanja o njima. Možda je netko dok je pokušavao pomoći meni bio u milijun puta gorim stvarima nego ja. Možda je ona osoba koja mi je bila rame za plakanje zapravo bila osoba kojoj sam ja trebala biti baš to, ali sam opet mislila da je meni najgore. Možda je baš taj tvoj netko, čovječe, loše, možda je tvoj oslonac ovaj put u potrebi da ti njega podržiš. Možda tvoja majka koja te je iznijela u život ovaj put treba tvoj zagrljaj da nastavi dalje. Možda tvog oca muče razne stvari, posao, sjećanja na teške dane u ratu ili životu. Možda je netko tvoj danas trebao tebe, a gdje si ti bio? Znam se i ja nekada opravdati da imam svoje borbe i da zato ne vidim tuđe, no nisu li oni vidjeli moje kada su imali i svoje? Nemoj dopustiti, čovječe, da bude prekasno. Suza koja pada na ruke koje se mire, ne može se usporediti sa suzom koja pada na grob na kojem molimo za oprost. U ekonomiji koju sam dužna učiti u školi kažu da je vrijeme novac. S tim se mogu složiti, no po meni vrijeme je i sve ostalo. Sve što mogu uraditi danas ne smijem ostaviti za sutra jer su mnogi zakasnili. Zato sada, uzmi vrijeme u svoje ruke i upravo sada prestani gledati samo u sebe i podigni glavu prema drugima. Zaroni im u srce, vidjet ćeš njihove borbe i unutarnje ratove. Možda ih nećeš moći riješiti, ali bit ćeš onaj jedan vjerni ratnik na njihovoj strani, koji im unatoč svemu neće dozvoliti da predaju svoj rat.