Za sami kraj ljeta, naša molitvena sekcija, na čelu s fra Zlatkom, odlučila je odvojiti tri dana za seminar posta, molitve i šutnje u samostanu Školskih sestara franjevki. Kako to obično kod nas biva, i ova ideja spontano je došla na jednom od sastanaka i već idući vikend našli smo se u Bijelom Polju – spremni za novo iskustvo, s dozom straha pred nečim što dosad nitko od nas nije iskusio. Onako razigrani, radosni, brbljavi, ipak smo rekli „da“ apsolutnoj šutnji i postu o kruhu i vodi. Od tada, vrijeme u našim životima kao da je stalo. Sveti Augustin rekao je jednom: „Gospodine, posvuda sam te tražio, a ti si cijelo vrijeme bio u meni, samo sam ja bio izvan sebe.“ Onoga trenutka kada smo kročili u samostan, započela je potraga za tim Gospodinom u nama, i vraćanje nama samima. Kao da smo imali svoje duše na dlanu i priliku da s njih skinemo staru prljavštinu, napojimo ih na Izvoru i tek onda nosimo dalje u život. Izolirani od svijeta, mobitela (izdržali smo), s malo kruha i vode, i ništa više nije bilo potrebno.
Fra Zlatko je pripremio program koji je započeo večerom u petak, u 19h. Sveta misa, vrijeme za osobnu molitvu, lectio divina, cjelonoćno klanjanje Presvetom, zajednička šetnja i molitva, pjesma na terasi pod zvijezdama, svjedočanstvo, predavanja; sve to činilo je naša protekla tri dana. Post – da ojača i učvrsti duh, volju, snagu, da utrne tjelesni užitak. Šutnja – da stavi naglasak na osobnu molitvu i ostavi nas da se suočimo sa svojim poteškoćama, ranama, pogreškama, rupama. Molitva – da u te rupe ulije Njegovu Ljubav, da nas očisti i obnovi.
Većinu vremena s nama je bio i naš fra Augustin. Na samom početku seminara rekao nam je nešto što je mene, osobno, kroz sva tri dana pratilo. Rekao je, parafraziram, da bi, kako bi u potpunosti mogli doživjeti određeni trenutak, trebali biti sasvim fokusirani točno na taj trenutak. Ne biti u trenutku prije njega, ne u onome što slijedi, nego u ljepoti točno onoga trenutka u kojem se nalazimo, u ljepoti onoga što je baš tada ispred nas, oko nas. Zbog te spoznaje, u meni će još dugo ostati urezani određeni trenuci seminara, poput izrađenih fotografija, ali izrađenih u srcu. Ostat će slika upućenog osmijeha kada se u hodniku sretnemo jedni s drugima, jer zbog šutnje ne možemo pozdraviti. Ostat će duh kapelice u kojoj smo klečali pred Njim. Ostat će lica koja su se u tišini za ručkom (neuspješno) suzdržavala da ne prasnu od smijeha. Ostat će, kao što je jedna framašica na kraju seminara rekla, slika nas dvanaest, potpuno različitih, kako šetamo kroz dvorište i u isti glas molimo kao jedno. Ostat će pogled s klupe na brežuljku, pogled koji čuva cijelo veliko dvorište, okolna brda, voćnjake i vinograde, a podsjeća na Franjinu gorljivu ljubav prema prirodi.
Ovaj seminar uistinu je bio korak bliže Gospodinu. U našem neredu, zbrci, užurbanosti, traženju – osjetiti duh reda i mira kojeg žive te časne sestre, ići stopama svetaca koji su na isti način šutjeli i na isti način Gospodina tražili i pronalazili – bilo je neprocjenjivo. I sam Isus povlačio se u osamu, postio i molio. Sveti Franjo, naš zaštitnik, svu svoju snagu crpio je iz odlazaka na obližnje brdo i razgovora s Gospodinom u šutnji. Ivan Krstitelj ne bi mogao biti „glas koji viče u pustinji“ da nije najprije šutio i Boga slušao. Tako smo ga i mi tražili, osluškivali, gledali, osjećali.
Na kraju, kao što je vrijeme prije navedenog vikenda teklo, tako se moralo nakon njega i nastaviti. Trebalo je sačuvati mir koji smo primili i ponijeti Krista dalje u svijet. Vratiti se u uobičajenu rutinu, u obitelj, kuću, obveze, nije bilo nimalo privlačno. No, naše poslanje i jest nositi drugim ljudima svjetlost koju smo primili. Daj, Gospodine, da tako i činimo.