U prošlom tekstu smo govorili o siromaštvu po uzoru na Krista. Ovaj put ćemo umjesto koraka naprijed napraviti korak natrag. Da bi spoznali Kristovo siromaštvo, moramo najprije vidjeti Krista. A kako vidjeti Krista?

Poslužit ćemo se pričom o Diogenu i Aleksandru Velikom. Detaljnije upoznavanje s glavnim likovima ćemo preskočiti, iako su jako zanimljivi. Prvi živi siromašno. Doduše, ne iz istog razloga kao Franjo. Preciznije bi bilo reći da pokušava živjeti kao životinja, ali nećemo ga osuđivati, ipak će nam poslužiti u ovoj priči. Drugi je kralj, jedan od najvećih osvajača u povijesti, tajkun, pareša, vlast.

Priča ide ovako nekako… Budući da je Aleksandar čuo za Diogenov način života, odlučio ga je upoznati i pomalo iskušati. Dok se Diogen za vedrog i sunčanog dana odmarao, došao mu je Aleksandar i rekao da će mu ispuniti svaku želju i dati sve što mu treba. Diogen mu je na sve to „mrtav – ladan“ odgovorio: „Treba mi samo to da se pomakneš sa sunca.“

Tako kratka, a tako snažna priča. Tolika mudrost Diogena kojom shvaća da je jedini izvor života sunčeva svjetlost i toliko poniženje Aleksandra koji je dotad mislio da ima sve, da je svakome sve i da svakome može dati sve. Diogen je shvatio da bi mu prihvaćanje bilo čega od Aleksandra zapravo samo odvratilo pažnju s onoga što je najvažnije, najpotrebnije, najjednostavnije. Sve bi od njega bilo isprazno. Zato je jednostavno sklonio ono što mu zaklanja pogled na sunce.

Ista priča se dogodila nekih 1500 godina nakon Diogena i Aleksandra. Diogena je zamijenio Franjo, a Aleksandra svjetovno bogatstvo i ugled. Bogatstvo je stalo pred njega i ponudilo mu sve svoje ispraznosti, a on je samo odgovorio: „Skloni mi se sa sunca.“ Sklonio je ispred sebe pregradu koja ga je odvajala od sunca, sklonio je zemaljske slasti jer mu nisu mogle pružiti ono za čim je žudio. Kakve li sramote za bogatstvo… Kad bi bogatstvo bilo čovjek, mislim da bi se i sad, nakon 800 godina, crvenio od stida zbog onoga što mu je Franjo napravio. Franjo je znao što je izvor života i u što treba gledati. Treba gledati u Sunce, treba gledati u Boga. „Jahve, Bog, sunce je i štit: On daje milost i slavu.“ (Ps 84, 12). Vjerojatno je do te spoznaje došao vlastitim iskustvom. Probao je kao mlad sve i svašta i vidio da je to zapravo ništa. Gledao je oca kojem je bogatstvo zarobilo srce („Gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce.“ (Mt 6,21)). Onda je upoznao ljepotu i korist odricanja i jednostavnosti, prepustio se Božjoj providnosti i nije tražio ni jelo, ni piće, ni odjeću, nego je sve snage usmjerio na traženje Kraljevstva i pravednosti njegove. Ovdje se krije i djelić smisla posta. Odricanjem stvari koje mi čine zadovoljstvo sam sebe tjeram da to zadovoljstvo tražim u Bogu. Zato, po meni, nije loše trajno se odreći kave ili alkohola ili sokova ili čokolade. Samim time postajem slobodniji za Boga i prva jutarnja misao mi nije: „Uf, kako ću sad popit kavu…“, nego: „Bogu hvala i slava…“ (Ovu rečenicu nemoj uzeti doslovno. Ne želim zvučati fanatično. Shvati smisao…)

I eto odgovora na pitanje s početka teksta. Krista možemo vidjeti uz pomoć siromaštva, tako što ćemo skloniti sve materijalno što nam zaklanja pogled na Njega.

Ljubljeni čitatelju, nemoj se ljutiti ako bude dugo, ali ja bih još malo o Franji i siromaštvu. Skratit ću što više mogu, samo da zaokružimo ovu priču. Jedan film o Franji počinje vrlo upečatljivom scenom. On, mali dječak, naopačke visi na ljuljački i Klari govori da mora obećati da nikome neće odati ono što će joj reći. Nakon što je obećala, Franjo je rekao: „Nebo je ono što drži zemlju.“ I to je bila njihova tajna kroz cijeli život. Da bi Franjo uopće to shvatio, trebao je biti okrenut naopačke. Trebao je imati drugačiji pogled na svijet i to je ono što ga je činilo posebnim, drugačijim, autentičnim. Odatle dolazi njegova hrabrost za siromašan život usmjeren Bogu. Bio je prava Božja luda. Prihvatio je jurodivost, naizgled nerazuman način života, kako bi sebe ponizio, a Božje djelovanje istaknuo. Za oči svijeta nije postao neprimjetan, nego luđak, što je otvorilo vrata Božjoj mudrosti. Neka mi oprosti ako ne govorim istinu, ali mislim da je malo i izrugivao svijet svojim ponašanjem. Naravno, sve iz ljubavi i želje za promjenom. Kao što bi rekli, danju ga izrugivao, a noću u molitvi oplakivao.

Eto, zaokružili smo. I najkraći odgovor na pitanje: „Zašto siromaštvo?“ glasio bi:

Vidjeti Boga. Živjeti (za) Boga. Istaknuti Boga.

Ako želiš saznati zašto je ljubav jača i važnija od svega, pa i od siromaštva, pročitaj sljedeći tekst… Za nekih mjesec dana…

Mir i dobro.