Biti slobodna pa pisati o slobodi,

odgovornost je.

Imati pravo biti,

moći,

opisivati ptičji let,

trag što za brodom u moru ostaje,

dijete što se životu smije,

ili bilo kakav drugi oblik slobode,

Božji je poljubac mojoj duši.

Onaj koji joj je u isto vrijeme dao pravo,

da bude slobodna u svakoj plovidbi

i odgovorna za svaku milju koju prijeđe.

Da sloboda i odgovornost ne ograničavaju

njezinu osobu,

njezinu plovidbu,

nego da ona naprotiv

kormilari brodom

u kojem su one putnici.

Oni bez kojih brod ne bi imao koristi ploviti.

I kao da ukrcavanju uvijek predstoji igra,

u kojoj jedna misli da gospodari drugom,

a zapravo duša gospodari njima.

Nekad umorna u pokušajima da svaka završena runda

bude zadnja koju će im suditi.

Želeći i ona povesti samo jedno.

Lakše je upravljati brodom u kojem je malo putnika.

U kojem putnici ne nose težinu.

A ne mogu prema Bogu koji ih je zajedno dao,

biti slobodna da biram jedno.

Bilo bi to neodgovorno od mene.

Jer su one, sloboda i odgovornost, u simbiozi ostvarenje svake Božje etike.

A same su tek brodovi bez putnika.

U igri sam pijun kojeg odluke pomiču.

Ili korak prema izlazu.

Ili dva koraka natrag.

U igri sam pijun koji osluškuje,

kuda će ga odluke pomaknuti,

nekad nesvjestan da on pomiče njih.

Da on može biti onaj koji će uroniti duboko u njih,

da pronađe Boga s kartom životne plovidbe.

Ili onaj koji se dubina boji,

pa luta između slobode i odgovornosti,

prava i dužnosti,

nesiguran u kapacitet svojih pluća.

Ni ne sluteći,

da čim glavu u vodu spusti,

neka ruka čeka,

da ga uči slobodi odluke,

po kojoj se promijeni sve.