Razmišljam o Tebi, Isuse.

Ovih dana, neprestano razmišljam o Tebi.

O Tvojoj boli.

Tvojoj muci.

Tvome znoju.

Tvojoj Krvi.

Tvojoj Kruni.

Tvojim Ranama.

O Tvome pogledu.

Neprestance su mi strahovite slike mučenja pred očima.

Užasni zvuci bičeva u ušima.

I one Tvoje riječi na usnama Eli, Eli, lema sabahtani.

I na svemu navedenom se pomalo zaustavim pokušavajući shvatiti koliko je tvoja Ljubav bezuvjetna, premda mislim da to ljudskim razumom nikada neću moći dokučiti.

O Kriste moj, Ljubavi moja, Hridino moja.

Znao si da će Te boljeti, ali opet si pristao.

Pristao si da Te podruguju, pljuju i sablažnjavaju zbog mene…

A ja, iako toga “svjesna” idalje Te podrugujem, pljujem i sablažnjavam svojim grijehom…

Oprosti mi, Oče, jer ne znam što činim.

Pristao Si znojiti se krvavim znojem, kako bi meni danas pokazao da i ja to moram proći u mukama ovoga svijeta, ako želim biti tvoja.

Pristao si proliti svoju Krv za mene, kako bi me Ona danas prala.

Prala moj teret, moje grijehe, moju dušu.

Pristao si, Kriste Kralju vječne slave, biti okrunjen trnovom krunom. Biti ponižen i odbačen, kako bi meni danas pokazao da ću i ja nekada biti odbačena i ponižena, to jest suobličena sa svojim Spasiteljem.

Pristao si ponijeti teški križ i biti razapet na Golgoti.

Pristao si raširiti ruke na križu, kako bi meni danas pokazao da su one tu raširene da bi mene zagrlile.

Tvoj umorni pogled na putu Kalvarije koji je upućen prema Majci Mariji, želi mi reći da i ja kad se umorim od svoga križa uputim pogled prema Njoj. Njoj koja me prati na svakom mom trnovitom putu i vodi putem Istine.

Kada dođu teški dani moje “muke”, razapinjanje mene u ovom svijetu, Ti, o preljubljeni Isuse, raspet na Križu dokazuješ mi da je trpljenje = ljubav. Bol = radost. Rane = milost. Križ = spas.

Ljubav za Vječnost, radost za oprost, milost za Nebo i spas za Vječni život.

Hvala Ti, Ljubljeni moj, jer doista gledajući u Tebe svako trpljenje dobiva smisao… Jer “smisao si i Ljubav beskrajna.”