Smisao života – s tom temom zaokružujem ovaj ciklus promišljanja o romanu Proljeća Ivana Galeba koja sam dijelio s vama kroz proteklo razdoblje, obradivši, po meni, ključne teme koje se protežu kroz djelo, poput nade/optimizma, ljepote šutnje, važnosti samoće, življenja u sadašnjosti umjesto u prošlosti i, naposlijetku, smisla smrti. Uistinu zahtjevno i bezvremensko pitanje zbog kojeg su mnogi filozofi i učenjaci svakodnevno razbijali glavu, a svatko od nas barem jednu noć proveo ležeći u postelji bez ikakvog izgleda da zaspi. Mišljenja sam da na to pitanje ne postoji jednostavan, univerzalan odgovor, ili ‘pak kakva općeprihvaćena norma. Tà svi živimo različite živote, svi hodimo drugim stazama; zar ne bi onda i svi trebali naći, sami za sebe, smisao vlastitog života? Naravno, cijeli naš život pod utjecajem je ljudi i događaja kojima smo okruženi i ponekad nam upravo oni mogu otvoriti pogled na nove horizonte razmišljanja. Stoga sam i ja odlučio podijeliti s vama tek jednu od malih milijun mogućih predodžbi smisla života.

Postoji jedna lijepa izreka koja kaže; Društvo napreduje, društvo postaje bolje onda kada starac posadi stablo u čijoj sjeni zna da nikada neće sjediti. I to je sve. Tu je sva ljepota, sav smisao i sva filozofija kojom se može opisati i na koju se može svesti jedan život. Dobri su ljudi oni koji čine dobro drugim ljudima. Dobri su ljudi oni koji misle na drugog čovjeka. Cijela svrha našeg postojanja i boravka na ovom svijetu trebala bi biti u tome; biti jedni drugima oslonac dok koračamo kroz životne borbe i podizati jedni druge kada nas te iste sruše na zemlju. Ponekad činiti i ono što nam se ne da i što je izvan naše komfor zone, ali ako znamo da bi to usrećilo čovjeka pored nas. Ukratko – činiti ono što bismo htjeli da drugi nama čine… i tako sve do posljednjeg daha. Egoizam, briga čovjeka samo za sebe, kao i samosažaljenje, ne vode ničemu. Time samo unosimo gorčinu u vlastite dane, ali i sivilo u živote onih oko nas. A kako bi bilo unijeti tračak radosti, zrno mira, mrvicu sreće? Sreća je jedno od najljepših čuvstava koje čovjek može osjećati. Čak do te mjere da je sasvim nevažno je li moja ili tuđa, osjećam li je ja ili drugi oko mene. Jer sreća je “zarazna“. Sreća se vrlo lako prenosi dodirom, pogledom pa čak i samo zvukom. Sreća je, ako hoćete, i zrcalno čuvstvo; nije li istina da se, kada nam se druga osoba nasmiješi, gotovo refleksno i naše usne razvuku u blagi osmijeh? Nije li tako da se, kada čujemo simpatični hihot malenog djeteta, odmah i naše lice ozari i zasja istom takvom radošću? I nije li svakome od nas zagrljaj dobrog prijatelja, barem nakratko rastjerao sive oblake i podario makar trenutak smiraja za kojim vječito čeznemo? E takvi ljudi trebamo biti; nositelji sreće, sijači mira i glasnici nade… dobri ljudi.

Dobri ljudi daruju ono svoje najbolje što imaju drugim ljudima. Dobri ljudi svoju dobrotu prenose na druge, gotovo kao da otkidaju dio sebe i poklanjaju onima kojima je nedostaje. I dobri se ljudi brinu da svoj mali kutak vasione učine makar malo boljim, malo ljepšim…malo sretnijim.

I zaključujem ovo posljednje razmišljanje, kako drugo, nego riječima Desnice i njegovom filozofijom o smislu života:

Žmirim na mladom proljetnom suncu i osjećam da sad već životu ne treba tražiti drugog cilja ni dubljeg smisla. Vedar sunčani dan, i kora hljeba, i krpa neba sa šakom zvijezda nad glavom — i ja ne mogu da zamislim veće ni stvarnije sreće: sve želje šute i čula dremlju, a misli imaju prazničko ruho i bijele skrštene ruke. Na koncu sviju staza stoji šutnja i mir sa svime: široki mir sa bolom, s ljudima, sa životom — sa samim sobom. Zar se na tako malo sav život sveo? Ne znam. Osjećam samo da nema stvarnijeg dobra od toga: mir sa radošću, s bolom — i preplavljenost — suncem.