Nedavno sam primila jedan službeni mail koji je završavao rečenicom nevezanom za sadržaj: „Zašto puzati ako možeš letjeti?“ Gusjenica i leptir daju nam primjer kako od puzanja k letenju. Pavao nam govori „Čeznite za višim darima“, „Ne suobličujte se ovomu svijetu.” Međutim, kao da nedostaje primjer sadašnjeg vremena koji se spušta do samog čovjeka, dodirujući njegovu bit.
Bilo je dovoljno razmaknuti zavjese i dopustiti da Njegov pogled zastane pred čovjekovim. Kroz prozor automobila ugledala sam starijeg gospodina kako stopirajući čeka da netko stane i ponudi mu prijevoz. Rekao nam je kako je, zbog želje za odlaskom u Međugorje, puno propješačio te nastavio čekati uz cestu u nadi da će netko ići prema odredištu koje mu je potrebno (udaljenosti 40 km). Pitala sam je li ga bilo strah da mu nitko neće stati i povesti ga, da će se morati vratiti kući, a on je samo odmahnuo glavom govoreći: „Ako misliš da nikad nećeš otići, onda ni nećeš nikad otići.”
U životu je često tako, tek kada stanemo možemo primijetiti drugoga. Tako je bilo i s ovim gospodinom koji je svojim životom odgovorio na onu rečenicu s maila. To je bio govor sadašnjeg vremena. Konkretni primjer malenosti pred Svetošću, pouzdanja pred Providnošću, gladi za Hranom, leta za Vječnim. Zašto bi puzao, ako može letjeti? Zašto pužem ako MOGU letjeti?
Parni valjak kaže: „Moraš prvo puzati da bi znao hodati.” Dijete nakon što nauči puzati, oslanjajući se na roditelje uči hodati. Tako je i s nama, dok ne poznajemo Stvoritelja pužemo po svijetu, a kada svoje povjerenje počnemo stavljati u Njegove ruke, oslanjajući se na Njega, učimo hodati te nakon što smo naučili hodati spremni smo za let tj. hod prema drugomu.
Možda u nekim područjima života nismo spremni još za let, za odlazak od ustaljenog načina, no što ako ta ugoda postaje neplodno tlo? Kada dugo stoji otvoreno, mlijeko se ustali i ne služi više ničemu, a znamo da je u svojoj biti korisno i dobro. Tako je i s nama ljudima. Mi smo u svojoj biti dobri i korisni za ovaj svijet, ali ako smo stalno u svojoj zoni komfora, postajemo neplodno tlo za rast plodova od kojih drugi u našoj blizini mogu živjeti. Često se čovjek, iako Ga poznaje, zatvori u čahuru problema te ostaje zarobljen poput budućeg leptira, misleći da mu nitko ne može pomoći. Ljudskom razumu postavljamo ograničenja koja nam ne dopuštaju kretanje u duhovnoj Božjoj dimenziji te ne dopuštamo Bogu da u nama raste. Možda je sada upravo to vrijeme kada gusjenica i mi trebamo postati leptiri izlazeći iz čahure svakodnevne udobnosti i neplodnosti. Kroz vrijeme suše i zatvorenosti Bog nas je svojim nevidljivim milostima pripremao za djelovanje jer se ljubav u slabosti usavršila. Uzmimo i mi danas Očevu ruku s čežnjom da nam pokaže put iskorištavanja talenata i dijeljenja Ljubavi s drugima. Trgnimo se iz uspavanosti. Mali koraci rađaju velike stvari. Stoga raširimo svoja krila, stavljajući svoj život u Božje ruke, ne povlačeći ih po zemlji jer su stvorena za nebo.
Možeš puno toga dobroga donijeti ovome svijetu, zato neka ovo vrijeme adventa bude vrijeme spremnosti na ljubav, dajući sebe za drugoga tj. za Krista. Poput leptira, budi spreman za let i dostizanje novih visina koje Gospodin ima za tebe.
Na kraju postavimo i mi sebi pitanje, kako iz zrna do ploda, iz puzanja do letenja u našem životu? Neka svatko odgovori sam sebi; U kojim područjima života sam zarobljen, koji grijesi me sprječavaju za let prema drugome, što imam, a da mogu dati i što mogu dati da bih primio?