Stavi ruke u moj džep, ugrijat ću te

Kažu da bi vikende trebalo provoditi s onima koje volimo kako bismo zapravo shvatili da zbog njih možemo više voljeti sebe. Ne bih to rekla samo za vikende… Olako smo prihvatili činjenicu da se samo vikendom odmara. Barem u životu koji je trenutno aktualan. Prolazimo pokraj iscijeđene naranče, ćoška kruha koji nam za ručkom ostave, svježe promijenjene posteljine nakon kupanja… Prolazimo, valjda, pokraj života. Prolazimo pokraj čovjeka brata. A sve je ovo čovjek brat. Prolazimo pokraj čovjeka kao mjesta za odmor, kao mjesta za susret. Trčimo pronaći smisao, a smisao trči pronaći nas. U malim stvarima, u velikim ljudima. U velikim ljudima koji čine male stvari. Najveći nivo intimnosti čovjeka s drugim čovjekom je njegova mogućnost da se izrazi bez puno riječi, pa i u tišini, a da mu bude ugodno. Najugodnije. Da imaš nekog tko ljubi tvoje ožiljke i ne stvara ti nove. Da imaš u životu nekog pred kim su ožiljci sve vaše zajedničke pobjede. Život nam je postao utrka u kojoj se s drugima natječemo tko će ga prije preduhitriti. Tko će sebi napisati zaslugu. Kad bi mi netko postavio ono često postavljano pitanje: „Kakvo je vrijeme došlo?“, odgovorila bih: „Krajnje.“ Krajnje vrijeme da postanemo svjesniji. Da ne možemo živjeti sami od sebe i samo za sebe. Da postoje drugi, da se od reda čokolade podijele dvije kocke meni dvije tebi. Da se živi, a ne preživljava. Da sam spremna dati i tri kocke čokolade. Pitam se vidimo li Boga ako ljude ne vidimo. Ta Bog je u ljudima. Jasno nam daje vidjeti ako znamo gledati. On tako jasno postavlja prioritete preko kojih mi tako slijepo uvjereni prelazimo i opet pravimo neke tamo komplicirane prioritete. One koji će se svidjeti široj javnosti. Njegujemo mišljenja koja su „bitnija“. A što to ima bitnije nego poželjeti nekom dobro urađen ispit, svima to treba. Pokriti nekoga svojim kišobranom jer mi nije drago da kisne, možda mu je i u životu kiša. Ponijeti tu vrećicu nečijih stvari ako su ti prazne ruke. Puno je danas vrećica koje ljudi nose punih ruku. Jer jednostavno nemaju ove ljude. Ili ih ne žele pronaći ili se ljudi ne daju pronalaziti. Mislim da se od nas traži da nas drugi mogu pronaći. To je određenje kršćanina. Njegov bitan identitet. Dati ljudima vidjeti da u mom džepu ima mjesta i za tu ruku koja me možda treba. Da je ugrijem. Da pokažem da se ti ljudi koji griju ruke i srca još uvijek mogu pronaći. Na kraju dana sve se svede na to da Bogu javiš jesi stigao kući. A ti si stigao ako su nečije ruke i danas bile u tvom džepu. I grijale se. Onda si stigao Božjoj kući.