Svaki čovjek želi biti sretan. On po svojoj prirodi traga za srećom, teži radosnom i ispunjenom životu. Ide prema onome što ispunjava i pokreće njegovu svakodnevnicu, a nedaće čini lakšima. Sveti Franjo vrlo dobro zna da je radost bitna stavka u životu čovjeka, posebno onih koji žele u svemu nasljedovati Krista i Njegovu radosnu vijest. Iako veselje i radost življenja vidimo kroz cijeli Franjin život, ipak je možemo podijeliti na dva dijela: svjetovnu i duhovnu. Onu prije i poslije upoznavanja Krista. U prvom dijelu Franjina života promatramo život jednog asiškog trubadura koji je po čovjekovim mjerilima imao sve ugodnosti. Kao sin bogatog trgovca tkaninama te zbog svog veselog duha imao je sa svojim prijateljima otvorena vrata svake asiške gostionice. Mladost je provodio veseleći se ulicama Asiza. Međutim, nakon susreta s istinskom Radosti njegovo poimanje veselja se mijenja iz temelja. Ono što mu je do tada bilo slatko postaje gorko, a gorko, slatko i budući ideal življenja. Ostavlja sve kako bi se sjedinio sa Živim Bogom i uronio u Njegovu puninu. Upravo čini poput trgovca iz evanđelja „Kad nađe jedan dragocijeni biser, otiđe, prodade sve imanje svoje i kupi ga“ (Mt 13, 46). Od tada gledajući ljudskim očima Franjin život možemo okarakterizirati kao bijedan i očajan. Život prepun boli, odbacivanja, nevolja, prijezira, neimaštine… a s druge strane život koji je sinonim sretnog života. U čemu je tajna? Zašto današnji čovjek koji ima sve nije sretan? Sveti Franjo bratu Leonu objašnjava kako pravo veselje ne leži u obraćanju svih nevjernika, u poznavanju tajne stvari, znanosti ili pisma niti u velikim primjerima svetosti i činjenu čudesa već suprotno.
„…“A što je pravo veselje?“ „Evo što je: vrativši se iz Perugie dođem u pola noći ovamo, a zima je tako kaljava i oštra da mi se na kraju tunike napravile kao neke ledene svijeće od smrznute vode i neprestano mi udaraju po nogama tako da mi curi krv iz napravljenih rana. I sav blatan, smrznut i sav u ledu, dođem pred vrata i pošto sam dugo zvonio i zvao, dođe neki brat i upita: Tko si? A ja odgovorim: brat Franjo. On kaže: Odlazi, u ovaj se sat ne dolazi, nećeš ući! Ja sam uporan, pa mi neki drugi kaže: Odlazi odavde, ti si prostak i neznalica, ne možeš ovamo ući; nas ima toliko i toliko, pa te ne trebamo. A ja i dalje ostanem pred vratima i kažem: Za ljubav Božju primite me ovu noć. A ovaj odgovori: Neću to učiniti. Idi križarima i tamo moli. Ako ja sačuvam strpljivost te se ne uznemirim, kažem ti, to će biti pravo veselje i u tome će biti prava krepost i spasenje duše.“
(FRANJO ASIŠKI UČITELJ ŽIVOTA, PORUKA FRANJEVAČKIH IZVORA, Giambattista Montorsi, Brat Franjo, 2002., str. 178 – 179.)
Upravo tajna leži u pobjeđivanju nedaća njihovim prihvaćanjem, usrdnom molitvom i zahvalnom pjesmom upravljenoj Gospodinu za sve što nam život donosi. U prihvaćanju križa. Franjo svaki temelj pa i temelj radosti postavlja u Bogu kao glavnu i početnu strukturu svega. Stoga bira u svemu vidjeti dobro te zna da se u kušnjama, nevoljama i besmislu života može pronaći i živjeti savršeno veselje.