Ima nešto u toj tišini, u praznom prostoru i onih par sekundi muka prije nego što nam ruka mahinalno posegne za mobitelom. Kao da nas ta tišina plaši svega onoga što inače potiskujemo obavijestima i tuđim životima. Svega onoga što si ne želimo priznati jer bi radije živjeli u svijetu iluzije i pretvaranja. Vraćamo se istim scenarijima, preskačemo u budućnost koja se još nije ni dogodila, bježeći od onoga što osjećamo sada.
Danas nam je svima nekako lakše bez šećera nego bez ekrana. Srce nam ostaje prazno, dok su nam usta puna odricanja koja nas zapravo ne koštaju puno. Jer, budimo iskreni, lakše je postiti od hrane nego isključiti buku, utišati svijet i napokon uključiti sebe. Trčimo prema nekom „boljem ja“, a propuštamo biti prisutni u ovom „ovdje i sada“ koje nam jedino pripada. A pozvani smo upravo na to – na put koji nas vodi kroz tih četrdeset dana tišine, od pepela do pravog smisla.
Ali gdje taj smisao zapravo počinje?
Vjerojatno tamo gdje nestaju svi naši scenariji i naša potreba da sve držimo pod kontrolom. Umorni smo, ne toliko od obaveza, koliko od tog neprekidnog vrištanja svijeta koji nam stalno govori da nismo dovoljno dobri, da nismo dovoljno brzi ili da nam stalno nešto nedostaje. Iz tog se umora rađaju tihi strahovi koje hranimo mislima u samoći svoje glave, pitajući se jesmo li se previše udaljili od luke. I u tom umoru zaboravljamo da Bog ne traži našu savršenu verziju s filterom. On nas čeka upravo u onom miru kojeg se bojimo, u onoj tišini u kojoj napokon možemo čuti Njegov glas.
Zato, dopusti si ove godine da ne budeš samo promatrač vlastitog posta. Odloži mobitel, vrati pogled iz nedogleda tuđih života u svoj sadašnji trenutak. Tamo gdje dišeš. Tamo gdje te On već čeka, spreman da tvoje misli, tvoje strahove i tvoj umor pretvori u luku sigurnosti. Jer mornar ne odustaje zbog jednog vala, pa zašto bi ti odustao zbog jedne nemirne noći ili jednog straha koji šapuće da nije dovoljno dobro?
Smisao nije u tome što smo sve ostavili, nego u tome Kome smo se vratili. Isključi buku, ne da bi ostao sam, nego da bi napokon shvatio da u toj tišini – nikada nisi bio sam.