Kraj je mjeseca, a ujedno i vrijeme za novu kolumnu. Već dosta dugo razmišljam o temi današnje kolumne, o onome o čemu bih mogla pisati ovaj put… I da budem iskrena – nije baš išlo, inspiracija nekako nije dolazila. Vjerojatno su neki drugi faktori utjecali na to da moja glava bude daleko od neke „kreativnosti“ za pisanje, koliko god se trudila usmjeriti misli samo na jednu stvar.
Tako sam opet shvatila koliko je naporno, teško i zamorno prihvatiti neke stvari na koje, koliko god mi htjeli, ne možemo utjecati. Koliko god puta sam pokušala napisati nešto smisleno nije uspijevalo, nije išlo glatko kao inače. Potrošila sam duplo više vremena od uobičajenog, a na papiru nije ništa pisalo. Pitala sam se zašto ne ide i shvatila da sam nesvjesno izostavila ono bitno, ovaj put sam manje nego inače uključila Njega u svoj rad. U vrtlogu obaveza sam bila dalje od Njega, od Izvora svega.
Opet se potkralo ono da je On ostao po strani jer je On Onaj koji uvijek čeka, dok neke druge stvari ne mogu čekati. Prolazno je postalo prioritet, a vječno ostavljeno po strani. Pa koliko god kratko bila izgubljena u prolaznosti primijetila se rupa, nedostatak kojeg ne bi bilo da je On ostao iznad svega. Takav je čovjek, kada postane stiska s vremenom i obavezama najlakše je skratiti molitvu, a više vremena posvetiti ostalim obavezama. Lako se zanemare one mudre riječi sv. Franje Saleškog koji kaže da se svaki dan odvoji pola sata za molitvu, osim ako ima puno posla, u tom slučaju se odvoji jedan sat.
Ako se osvrnem unatrag par dana i na već navedenu situaciju, naporno mi je bilo to što provodim vrijeme razmišljajući, a ništa ne mogu napisati. Zatim „gubitak“ vremena kojeg (po mom odnosu prema obavezama nema dovoljno) nije bila najbolja opcija. Ova kolumna jednostavno u sebi nije imala to nešto, a to je ono da ja ne trebam izmišljati toplu vodu već samo biti olovka u Božjoj ruci.
Čudno je prihvatiti da nešto ipak ne ide, a teško je prihvatiti stvarni razlog toga, ali zaključak je jedan – prihvatiti situaciju znači osloboditi se. Osloboditi se u svakom pogledu, biti svjestan sebe i svojih mogućnosti, otvoriti se Bogu, a On će kao i u svim životnim prilikama dodati ono što nedostaje, bez ikakve sumnje.
Na kraju ove kolumne bih ove sve nabacane misli htjela zaokružiti ovim poniznim riječima svete Male Terezije koje su zapisane u jednoj, meni jako dragoj, knjizi o njoj:
„Ne mogu se učiniti većom nego što jesam,
moram se podnositi takvom kakva jesam
sa svim svojim nesavršenostima,
no želim naći način da dođem u Nebo
malenim, izravnim, kratkim putem,
malenim i posve novim putem,
želim naći dizalo
koje će me podignuti do Isusa
jer sam premala da se penjem strmim
stubištem savršenstva.“
