Koja je Njegova volja? Da je svijet protiv mene? Da nema podrške? Da nema jasnog odgovora? Tako se barem čini…
Toliko križeva, toliko rana, a opet ništa. Toliko vapaja Tebi, a ti šutiš. Mislila sam da je molitva komunikacija s Tobom, ali Ti se ne javljaš. Kao da Te nema. Jedan dan si tu, a drugi kao da si otputovao u neki drugi kraj i zaboravio na srce koje je žedno Tvoje Ljubavi. Pitam se gdje si, zašto Te nema i dokad Te neće biti. Spustim pogled – nema Te, dignem pogled – nema Te. Gdje god pođem – nema Te. A i kako će te biti… i ja bih ponakad odustala od sebe same. Iako znam da Ti nećeš, razumjela bih da digneš ruke od mene i odeš. Odeš bez pozdrava jer ne razumiješ moje postupke. Ne razumijem ih ni ja. Da mi je samo da Te čujem. Da mi kažeš koja je svrha ovog mog života. Da mi kažeš zašto si me uopće stvorio jer ja na to pitanje gubim odgovor. Stvorena za nešto više… ali što je to “više”. Riječ “više” mi ne govori ništa, a znači sve.
Lomiš me. I znam da Ti to znaš. Samo ne znam zašto to dopuštaš. Lomiš me svakim danom. Možda lomim samu sebe, ne vjerujuć Tvojoj volji. Ali kako ju spoznati? Tu Tvoju neprocjenjivu volju. Vršit ću je Bože, ali ako mi kažeš što da radim. Jer sama ne mogu. Lomiš me, a ja… ja malena i beznatna ne znam kako izliječiti sebe. I to možeš samo Ti. Ti si liječnik… ali nema Te. Nema onoga koga najviše trebam. Dopusti mi da Te osjetim. Dopusti mi da doživim ono “više” za što sam stvorena. Ne daj mi daleko od sebe, pogotovo u danima sumnje. U danima kada moje srce samo osjeti rane i bol. U danima kada mi stavljaš križ na leđa jer znaš da me čeka nešto veće. Ali ja ne znam. Samo mi daj strpljenja i vjere. Pomozi mojoj nevjeri, Gospodine!