Veliki problemi današnjice su takozvana neprolazna stanja, neraspoloženja i pasivnost. Takva stanja javljaju se čak i u obliku teških bolesti koje treba liječiti. Djeca odrastaju uspoređujući se sa slavnim osobama. S druge strane, odrasli kao da se međusobno natječu tko će prije zapostaviti obitelj i posvetit se karijeri. Postajemo roba u trgovini, postajemo „copy paste“. Prestajemo težiti originalnosti i jedinstvenosti jer baš takvi i jesmo stvoreni: „Na Njegovu jedinstvenu sliku i priliku“. Stvoreni kao blagoslov, kao sol i svjetlo. Nježni, pristojni, ljubazni. Svakom od nas dana je Ljepota, ali ne ona prolazna, nego ona istinska, dubinska; ljepota duše. Zalijevamo li i njegujemo li plodove koji su prvobitno usađeni u svakoga od nas? Valjao nas je na svom dlanu da bi nas oblikovao u ovo što jesmo. Stvorio nas je čistom Ljubavlju. Međutim, unatoč svemu navedenom, kao i svima drugima, tako se i meni dogodi da ne mogu pobjeći od svojih loših misli. Kada sam tražila odgovor na pitanje: “Zašto se to događa?”, najbolje rješenje koje sam mogla dobiti je da to stanje dolazi onog trenutka kada dijete u nama utihne. Djeca na svijet gledaju “ljubičastim naočalama”, ne obazirući se tjeskobno na probleme oko sebe. Međutim, postoji li mogućnost da je to, zapravo, jedini ispravan pogled na život? Često se žalimo i prigovaramo. Mislimo da smo zaslužili puno više od onog što nam je dano. Zaboravljamo da smo mi taj izgubljeni sin kojemu je Otac voljniji dati nego li je on sam voljan primiti. Dano nam je puno više nego li primjećujemo, pa čak i puno više nego li smo zaslužili.
Jednom je netko mudriji od mene napisao: “Tko se zna radovati – ima se čemu radovati! A tko zna patiti – često pati i bez razloga! Ako vas novac opsjeda, ako patite zbog toga što niste bogati, izračunajte i sami: koliko miliona dolara vrijedi samo jedno vaše oko! Sram vas bilo! Strašno ste nezahvalni! Nemojte mi samo pričati o tome – šta ste sve zaslužili a niste dobili?! Jer ću vam ja lako pronaći – šta ste sve dobili, a niste zaslužili!”
Jedna od mnogih stvari koju smo dobili, a itekako nismo zaslužili je Nebo. Zar kršćanina koji svjesno živi s ovom spoznajom mogu opsjedati loše misli i tuga? Kada smo i zašto postali tako mlaki i malaksali u vjeri? Zašto se zamaramo činjenicama kojih se za dva tjedna, dva mjeseca ili dvije godine uopće nećemo ni sjetiti, dok zaboravljamo na vječnost koja nam je pružena na dlanu.
Zaboravljamo Onoga u kojemu bi trebala ležati sva naša radost i čežnja. Zaboravljamo da nam je On dao Nebo, kao rješenje svih naših dilema i problema. Nebo, kao putokaz za ovaj prolazni život. Čega da se bojimo i pred kim da strepimo? Svima nam je dano jednako. Zašto ne iskorištavamo tu priliku? Prolazimo ovim svijetom žalosnih lica i pognutih ramena, dok se zamaramo papirima, značkama i viškom kilograma. Ubijamo dijete u sebi ne razlučujući da je ono jedino koje nas može izvesti na pravi put. Samo dječje, neiskvareno srce i oči pune ljubavi i žara mogu nam pomoći da pronađemo svoje mjesto pod nebeskim svodom, a onda i put za istim. Trebali bismo hraniti to dijete radošću i poslasticama za dušu umjesto da ga gušimo prolaznim i bezvrijednim. Zamjenimo ono bezvrijedno, za ono bezvremensko.
Dobili smo nepovratnu kartu u jednom smjeru, onu za Nebo, na nama je da odlučimo hoćemo li ju iskoristiti. Dajte tu kartu na čuvanje djetetu u sebi, ono ju sigurno neće izgubiti negdje na putu za posao. Ono će ju čuvati u čistini svoga srca i svakim danom ozarena lica i dubinom oka nestrpljivo gledati prema Nebu radujući se novom putovanju.
Spoznajmo da na ovom prolaznom putovanju na kojemu danas jesmo, a sutra ne moramo biti, nećemo ostaviti iza sebe ništa osim slike na mramornoj ploči. Gledajući tako na život, svaka briga, nemir i tjeskoba postaju besmisleni, a svaka patnja dobiva svoj smisao, puninu i snagu. Nismo stvoreni samo da bismo imali dobre ocjene, debeo novčanik i lijepo lice. Nismo stvoreni ni da jedva spajamo kraj s krajem i brinemo se što ćemo sutra jesti. Ove istine su relativne i prolazne jer: “Tko od vas zabrinutošću može svome stasu dodati jedan lakat? I za odijelo što ste zabrinuti? Promotrite poljske ljiljane, kako rastu! Ne muče se niti predu. A kažem vam: ni Salomon se u svoj svojoj slavi ne zaodjenu kao jedan od njih. Pa ako travu poljsku, koja danas jest a sutra se u peć baca, Bog tako odijeva, neće li još više vas, malovjerni? Nemojte, dakle, zabrinuto govoriti: ‘Što ćemo jesti?’ ili: ‘Što ćemo piti?’ ili: ‘U što ćemo se obući?’ Ta sve to pogani ištu. Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno.”
“Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost Njegovu, a sve će vam se ostalo dodati. Ne budite, dakle, zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova!”
Poljski ljiljani, poput male djece, bezbrižno uživaju znajući da im je dano sve što im je potrebno. Naučimo živjeti poput djece, grabeći ulaznice za raj i uživajući u malim stvarima, poniznosti i ljepoti duša oko nas. Gledajmo na svijet kroz roze naočale tražeći komadiće dobra oko sebe, a ponajviše u sebi. Iskoristimo male, na prvi pogled neznačajne trenutke, slažući veliki mozaik života. Usitnimo se u poniznosti tako da svi od nas mogu uzeti i da na ovom svijetu od nas ništa ne ostane. Što smo stariji, sve više budimo djeca, malim stvarima opet se radujmo, učimo se kajati, učimo se praštati, učimo se živjeti, jer moramo umrjeti!