Ljudima teško padaju rastanci, posebno ako im je uistinu stalo. Nekako ti odjednom kroz glavu počnu prolaziti svi oni lijepi trenuci, svi ljudi i sva mjesta, ali i oni manje lijepi trenuci koji su te doveli do toga što si sada. Jako je teško pronaći prave riječi za takve situacije, vjerujem da i sami to znate. I koliko god pokušavate nešto staviti na papir, čini se nedovoljno dobro. Upravo to mi se dogodilo s ovom pričom, a priča bi bila o jednoj uistinu „ludoj“ zajednici. Ta zajednica, ili bolje rečeno obitelj, ima jako puno članova; pomislio bi čovjek da se ni ne znaju međusobno. Najbolje od svega je što ta zajednica još uvijek zove i prihvaća, a za to koristi različite načine i prilike.

Tako je nekako dovukla i mene u jesen 2016. i zadržala sve do jeseni 2021. godine. Cijelu zadnju godinu razmišljala sam što dalje i taman kad pomisliš i djelomično prihvatiš da je kraj, da je tvoja priča tu završila; dobiješ poruku od predsjednice. Nova prilika. I odmah se sjetiš one rečenice koju si čuo tisuću puta: „Koliko god ti dadneš Frami, ona će ti vratiti sto puta više.“ I evo, opet se ostvarila. Frama me još malo vratila toj grupi ljudi s Briga. Djeluje i kad odeš iz nje. I nije kraj, već samo novi početak.

Studiram u Zagrebu i često sretnem framaše, kako s Brijega tako i iz drugih hercegovačkih bratstava. Na svaki upit: „Odakle ti je ovaj/ova?“ ili „Odakle njega/nju znaš?“ i moj odgovor: „S Frame.“ uočim jedno kolutanje očima. U početku mi je to smetalo i pokušavala sam objasniti, ali kako objasniti da vas 200 pije Cedevitu iz lonca, da svi kite samo jednog Borivoja, da skoro 3 mjeseca pripremate Uskrsnu tombolu i uđete u gotovo svaku poslovnicu u gradu, da uzmete dijeliti koverte za blagoslov iako ne znate ni gdje se ta ulica nalazi, da organizirate tribine i napunite cijelu crkvu, da pišete pjesme i izvodite ih na Framafestu, da napunite kino-dvoranu za predstavu koju sami napišete, da pripremate i vodite radio-emisije, da pomažete u domu djeci s poteškoćama, da pripremate i vodite susrete stotinjak glasnika, da čistite Grabovinu s osmijesima na licima, da pišete kolumne, da pripremate i vodite podcast, da vam je ljepše jednostavno sjediti na Bakamuši nego ići u grad, da ste postali inventar na Brigu i vaši će vam još samo krevet nabaviti. I sve ovo, a vjerojatno sam štogod i preskočila, kao srednjoškolac. I onda shvatiš da je ono kolutanje očima samo zato što se ne može shvatiti nešto što nisi doživio i budeš zahvalan. Budeš zahvalan na daru prilike.

I kad razmišljam o svemu ovome, prisjetih se kako smo na jednom grupnom susretu obrađivali temu „Framaš – osoba u kojoj Riječ prelazi u djelo.” I upravo to je odgovor na pitanje što dalje i kako će izgledati dan bez Frame. Iz Evanđelja u život. I tako je sa svime. Svakodnevno nam se nude nove prilike. Svatko ima svoju službu. Svi smo mi mali dio jedne velike puzzle i svaki dio je iznimno važan. Budite svoji jer nisu potrebne dvije iste. Nije bitno ni jeste li sredina ili kraj jer bez vas slika nije kompletna.

I baš kao što je svatko od nas različit, tako svatko ima svoj način prenošenja Evanđelja drugima. Ima jedna simpatična priča koja kaže kako je jedan mali dječak ponavljao abecedu. To su primijetili prolaznici i upitali su ga što to radi. Na to im je dječak odgovorio kako ne zna nijednu molitvu, ali je siguran da će, ako kaže sve što zna, Bog njegova slova posložiti u riječi jer On zna što bi trebao reći.

Svijet često neće razumjeti, ali zar mora? Svi smo različiti i kao takvi bismo trebali funkcionirati. Možda je baš to karta koja vas vodi malo bliže raju.

Na kraju krajeva, nismo bitni mi. Bitan je On – naš cilj. Jedna profesorica nam je često znala reći: „Morate znati kamo idete da biste tamo stigli.“ Istina je da se ovo odnosilo na zadatke koje smo tada radili, ali ako znamo koji je naš krajnji cilj u zadatku, puno prije ćemo doći do rješenja jer nećemo lutati okolo. I upravo je tako. Ako budemo lutali okolo i izbjegavali prilike koje bismo trebali savladati do cilja, naš cilj će nam izmicati pred očima, a od dodatnog lutanja samo ćemo se još više umoriti.

Biti kolumnist bila je jedna prilika za mene. Riječ koja možda najbolje opisuje tu priliku bila bi izazov. Jer izazov je kad te pitaju: „A zašto baš ti?, Kako si opet ti dobio neku priliku na Frami?“, a zapravo ni sam ne znaš zašto ni kako. Izazov je prihvatiti službu kad znaš kako su kolumne prije bile dobre. Izazov je reći nešto, odnosno napisati, dok imaš prijatelje koji tvrde suprotno i zbog tog te smatraju malo čudnim. Izazov je staviti svoje ime ispod napisanog teksta (u ovom slučaju iznad), a ipak sebe ostaviti po strani. Izazov je napisati nešto dok sam pokušavaš ispravno postupiti i ne uspijeva ti uvijek (ljudi smo). Izazov je smisliti temu i način na koji ćeš nešto prenijeti drugima dok ti je tisuću misli u glavi. Izazov je… Ali i život je pun izazova. Zapravo, sam život je izazov. Zašto mu onda ne odgovoriti?

Kaže sv. Edith Stein: „Jedno je sigurno: svatko od nas živi baš u onome vremenu i na onome mjestu koje je potrebno za postizanje vlastitog spasenja i spasenja onih koji su nam povjereni.“

Zato: Budi most među ljudima! Budi svjetlo! Budi ruka pomirenja! Budi radost! Budi osmijeh! Budi brat!

I vodi se onom Franjinom: „Ako Bog može djelovati kroz mene, može djelovati kroz bilo koga.“