Taj dan kada odem ti ja, Briježe moj.

Kada svaki moj framaški, tihi korak u tvojoj crkvi postane samo jeka prošlosti, jeka moje mladosti.

Kada svaki moj ulazak u galeriju postane samo slika uspomena.

Kada svaki razgovor na Bakamuši postane samo lijepo sjećanje.

Taj dan, kada mi mislima proleti svaka izmoljena krunica s Framašima i sjećanje na to stane u radosnu suzu moga oka.

Kada svaki njihov zagrljaj postane toplo sjećanje, svaka njihova utješna riječ odjekne glasno u središtu moga srca.

Taj dan, kad se budemo rastavali mi.

Kada svoju Bakamušu budem morala potražiti na nekoj drugoj livadi…

Svoju framsku u nekoj drugoj prostoriji…

Kada svoj životni poziv budem morala ostvarivati tamo gdje si me ti ustvari čitavo vrijeme i vodio, Briježe moj.

Kada svoje Framaše budem susretala u nekim drugim gradovima, družila se s njima u nekim drugim prostorijama, dijelila životne boli i radosti na nekim drugim Bakamušama, sjećala se tebe na nekim drugim brežuljcima.

Tog dana ću te zamoliti samo jedno, tog dana mi obećaj samo jedno.

Da ćeš ostati tako lijep, tako jednostavan, omiljeni susjed neba.

Obećaj mi da ćeš svoju milost izliti u srca koja ti dolaze nakon mene, obećaj mi da ćeš i njima iskazati svoju puninu koju samo na tvome kamenu mogu pronaći.

Obećaj da ćeš i njih odgojiti, postaviti na noge života.

Da ćeš ih pozvati da uz tvoju crkvu rastu, osposobiti da te čuvaju.

Da ćeš i dalje nastaviti biti graditelj života, radosti, vjere i poziva.

Obećaj da ćeš prkositi svim vjetrovima i olujama, da će na tebi idalje puhati samo lahor mira, topline i ljubavi.

A znam da hoćeš, jer Ljubav na tebe gleda, Ljubav s neba na te ne da.

Taj dan, kada odem ti ja…

“Ja umrijet ću, Brijeg se neće maći. Ta plava, skamenjena vječnost.”