“Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?” Kaže mu Isus: “Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.” (Matej 18, 21-22)

Oprost. Zvuči tako jednostavno. No u samoj biti te riječi, stvar je puno složenija. Sigurna sam da smo svi mi u životu bili povrijeđeni. Netko nas je povrijedio svojom riječju, djelom ili postupkom. Nakon toga u našim srcima taložili su se osjećaji otpora, zamjeranja, nepraštanja. Kao da zbog svog ega i principa ne želimo oprostiti, pri tom ne shvaćajući da tako štetimo sami sebi. Oprost je prije svega potreban nama. Kako? Zamislimo da svaki put kada nam neka osoba nanese bol uzimamo kamen iz njezinih ruku. Ukoliko oprostimo, puštamo kamen, rješavamo se tereta i neopterećeni nastavljamo dalje. No što se dogodi kada ne oprostimo? Prvi put kada ne oprostimo zadržavamo kamen negdje u nama. Već prvi korak otežava nam hod, kretanje, slobodu. Drugi, treći, peti, deseti kamen (nepraštanje) postaje nam nepodnošljivo težak. Guši nam slobodu. Postajemo ograničeni. Ogorčeni. Otrovani smo i u toj svojoj ranjivosti ranjavamo druge. Ne možemo se kretati onako kako želimo. Zatvaramo sami sebe. Svoju dušu stavljamo u tamnicu i ne dopuštamo joj da živi. No, vjerujem da smo svjesni da nismo uvijek mi oni koji su povrijeđeni. Nekada smo mi oni koji povrjeđuju. Isus nam je jasno rekao: “Praštajte i oprostit će vam se.” I sami mi molimo: “Kruh naš svagdašnji daj nam danas i otpusti nama duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim.” Dok izgovaramo ove riječi, sami se obraćamo Ocu i govorimo mu da oprosti nama onoliko koliko mi opraštamo drugima. Stoga se zapitajmo praštamo li dovoljno, želimo li da Otac nama oprašta onoliko koliko mi opraštamo drugima?
Ipak, trebamo biti svjesni da smo svi mi ljudi krhki i slabi. Ponekad naša snaga nije dovoljna za potpuni oprost. Tu nas Bog čeka. Ona nam kaže: “Dođite k meni svi vi umorni i opterećeni i Ja ću vas odmoriti.” Isus je spreman s nas skinuti teret nepraštanja, spreman je skinuti svo kamenje koje smo sami na sebe stavili, spreman je očistiti svaku nečistoću proizašlu iz zamjeranja. Ali treba Mu naše dopuštenje, naš poziv i naša želja za opraštanjem. Zamisli kako dolaziš pred Krista, sav umoran, padaš pod silinom tereta, a on skida jedan po jedan kamen, a ti ponovno postaješ slobodan. Na nama je da oprostimo svojim ljudskim snagama, a ono što preostaje, oprostiti Božjom snagom. Vjerujem da bismo oprostili i najgorem neprijatelju kada bismo na sekundu iskusili bol onih koji su izgubili Nebo. Jer nepraštanje rađa mržnju, a mržnja nije od Boga ni za Boga. Odbacivanjem mržnje pripravljamo mjesto Ljubavi, a ona je ulaznica za Nebo. Iz Ljubavi smo nastali, po Njoj smo spašeni, zbog Nje živimo, Njoj se vraćamo. Oprosti. Tebi je potrebno!