Tako se približio kraj pisanju kolumni za moju Framu. Ispočetka sam se dvoumila kad me je predsjednica Peša upitala da budem kolumnistica te sam joj rekla da ja nisam dostojna tu sad nešto pametovat i pisat, na što mi je ona odgovorila „Luce, tko je dostojan?”. Moram priznati da mi to i nije najhrabrija rečenica koju sam izrekla, ali nakon tog trenutka te su mi se riječi često vrtile po glavi u raznim situacijama. U to sam vrijeme počela primjećivati da ljudi u životu propuštaju dosta dobre prilike koje im se nude radi sličnih mišljenja.
Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit će duša moja. (Matej 8,8)
Ovo je rečenica koju smo čuli puno puta na Svetoj Misi. Ona baš pokazuje kakva (ne)dostojnost treba biti, pokazuje svijest nas katolika da nismo dostojni, ali još važnije – da vjerujemo, jer nas na kraju krajeva naša vjera i spašava. Ovo ne znači da smo mi bezvrijedni, nego sve što činimo i primamo nije po našoj zasluzi nego po Njegovoj milosti. Svjesnost o nedostojnosti može nekad biti i dvosjekli mač. Smatram da je ona nužna u nekoj dobroj dozi, ali nimalo nije dobro da dođe do te razine da čovjek ne želi ništa poduzimati, jer tako je, kako je, nije dostojan. Ako mislimo da trebamo biti dostojni da bismo krenuli, nikad nećemo krenuti, a ako znamo da nismo savršeni, ali svejedno želimo ići naprijed, živimo svjesnu (ne)dostojnost. Trebamo biti svjesni toga i pružati Bogu da djeluje kroz nas nesavršene, ali da i mi (su)djelujemo skupa s njim. On mi neće dati cijelu kolumnu, nego samo svoju olovku da pišemo skupa. Ne daje svjetlo, ali daje svijeću i daje plamen. Na tebi je hoće li ta svijeća stajati negdje u prašnjavom kutu ormara ili će gorjeti i pružati svjetlo drugima. Nekad neće dati instant rješenje, nego mudrost za riješiti problem, ali smo ponekad stvarno toliko ograničeni da ne shvaćamo da za promjenu treba pokret. Nekad je rješenje i prilika upravo tu, iza ugla. Šteta što mi često vidimo samo točno ispred sebe i ne vidimo priliku u tom „uglu” do kojeg nas dijeli par koraka.
Svi su zaista sagriješili i potrebna im je slava Božja; opravdani su besplatno, njegovom milošću po otkupljenju u Kristu Isusu. (Rimljanima 3,23–24)
Stvarno izgleda da nitko od nas nije dostojan sam po sebi, po nekim ljudskim mjerilima. Ne idemo Bogu dostojni, nego postajemo dostojni jer nam Bog daje svoju milost. Isto tako kad razmišljamo o Davidu, Petru, Pavlu i mnogim drugim biblijskim likovima, vidimo da i oni nisu bili dostojni po ovim mjerilima. Pavao koji je progonio kršćane, postao je najveći propovjednik Evanđelja. I sam kaže u Prvoj poslanici Korinćanima 15, 9-10: „Da, ja sam najmanji među apostolima i nisam dostojan zvati se apostolom jer sam progonio Crkvu Božju. Ali milošću Božjom jesam što jesam i njegova milost prema meni ne bijaše zaludna; štoviše, trudio sam se više nego svi oni – ali ne ja, nego milost Božja sa mnom.”
Svi znamo da je Petar zatajio Isusa te je nakon toga gorko zaplakao, ali nije ostao u tom duhu nedostojnosti, nemoćnosti i grešnosti, nego se vratio Učitelju te postao Petar – stijena na kojoj leži Crkva.
Zatim imamo Davida koji je počinio preljub te nakon toga ubojstvo, ali se pokajao i Bog mu je dao novu priliku.
Naposljetku, dostojnost nije titula koja se zasluži, nego svakodnevni poziv i put. Stoga se pokreni i odazovi Njemu. Nećeš biti savršen u tome što radiš, ma i ne trebaš biti. Bogu treba tvoje „da”. Svjedoči Ga, iako si grešan. Svjedoči Ljubav, iako se ponekad i sam boriš s njom. I na kraju krajeva svjedoči vjeru, iako ponekad i sam sumnjaš.