Tko ne riskira, ne profitira. Vjerujem da smo svi, barem jednom u životu, čuli ovu rečenicu, u ovom ili onom kontekstu. No, jeste li ikad malo dublje razmišljali o toj rečenici? Moramo li uistinu riskirati da bismo profitirali? Možemo li profitirati ako ne riskiramo, je li nam rizik nužan, zar nam nije ljepše biti u nekoj sigurnoj, „komfornoj zoni“?

Trenutno se nalazimo u listopadu mjesecu. Gospinom mjesecu. Isto tako, mjesecu u kojem obilježavamo spomendan sv. Franje Asiškog, našeg serafskog oca. To su za nas framaše, dvije, vjerojatno, najvažnije osobe na našem putu za Gospodinom. Sada se možda pitate kakve veze ova izreka ima s njima.

Pa, vjerujem da poznajete neke događaje iz života naših junaka. Vjerojatno se sjećate jednog događaja, čitali ste ili čuli o njemu, davno je bio, ali onako, važan je. Anđeo Gabrijel došao kod jedne djevice, Marija se zvala, i rekao joj da će začeti i roditi sina, Sina Božjega. Marija se malo smela, ali reče: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!“ Pristaje roditi Sina Božjega, Gospodina našega Isusa Krista. Pa je li to bio rizik? Naravno da je. Marija se mogla sto godina premišljati, misliti je li sposobna za to, hoće li joj biti teško, ali nije. Nije! Svjesno pristaje jer vjeruje. Vjeruje! Je li i Josipu bio rizik nju uzeti za ženu, već trudnu ženu, a dijete nije njegovo? Je! Ali Josip vjeruje, vjeruje Bogu. Kakav je to sve rizik bio, ali koliko su samo profitirali.

„Franjo, idi i popravi moju Crkvu, zar ne vidiš da se ruši?“ Glas s križa, ostavi sve i pođi za mnom. Je li to bio rizik? Je li bio rizik pred svima na trgu onako se odreći oca, odreći se zemaljskog blagostanja i bogatstva, upustiti se u nešto nepoznato, nesigurno? Naravno da je. Ali kakav je samo profit ostvario, vječna radost i blagostanje. Neprocjenjivo.

Franjo je u očima svijeta bio luđak, ali Franjo je znao što radi jer je jednostavno imao vjeru. Sve je to bio rizik, nešto nepoznato, ali tu je vjera koja nas vodi. U raj se ne dolazi širokim i sigurnim stazama, nego uskim, krivudavim, punim uzbrdica i nizbrdica. Samo je to put, rizičan, ali jedini. A tko tu riskira, bome i profitira. Vječno!

O tome bismo trebali dobro razmisliti. Hoću li i dalje biti u svojoj „komfor zoni“? Hoću li živjeti ili životariti? Riskirati ili samo igrati na sigurno? Smisao našeg postojanja je rast. Život je dinamičan, nije statičan. Ako stojimo u mjestu, ako ne rastemo, onda stagniramo, zapravo odumiremo. Svjesno ili nesvjesno, ostanak u svojoj „zoni komfora“ je upravo to. Nije važno koliko je godina u našem životu, nego koliko je života u našim godinama. Upravo je ovih dana blaženim proglašen Carlo Acutis, dječak koji je umro s 15 godina i upravo nam je on divan primjer toga. Življenja.

U životu nam se nude razne prilike za rast i razvoj, pa sam život je jedna prilika, ali često smo sputani. Ne možemo izaći iz naše sigurne zone, mislimo da je ona naše utočište, ali nije. Ona je naš zatvor. Zatvor koji ograničava naš rast. Ali to je zatvor u koji uopće ne moramo ići, možemo ga uvijek izbjeći ili pobjeći iz njega, a opet tako često ostajemo u njemu. Zašto je to tako, čime smo toliko sputani? Strahom. Strahom i nevjerom. Razmišljam mogu li ja to, je li to za mene, što ako ne uspijem, što će ljudi reći… Opteretimo se s puno pitanja i tako često propustimo prilike. Kažu da pesimist vidi teškoću u svakoj prilici, a optimist vidi priliku u svakoj teškoći.

Propuštanjem prilika ostajemo na istom mjestu, ne idemo naprijed. Nismo riskirali, odigrali smo na sigurno, ma zapravo nismo ništa odigrali. Stagniramo, malo po malo odumiremo, živimo život bez života. Ali zašto? Strah, sumnja… U koga to sumnjamo? U svoje sposobnosti? Ne, ne, ne. Mislimo da sumnjamo u sebe, ali zapravo sumnjamo u Boga. Ne vjerujemo Mu, ne prepuštamo Mu svoj život. Koliko je samo puta Isus opomenuo svoje učenike zbog sumnje. Malovjerni!

Jesmo li i mi malovjerni? Je li nam teško izaći iz naše „zone komfora“ u kojoj se tako fino, lagodno osjećamo. Ne riskiramo, stoga ni ne beremo profit. Jesu li onda ljudi koji riskiraju ludi, je li naš Franjo bio luđak. Možda, ali samo u očima ovoga svijeta. „Nego lude svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake […].“ Ako želimo profitirati, moramo i riskirati, biti ludi. „Jer ludo Božje mudrije je od ljudi […].“

Nismo rođeni da dimimo, nego da izgaramo. Budimo oprezni sa svojim životom ovdje na zemlji. Bog nam je dao život, talente koje moramo otkrivati i razvijati. Ne smijemo biti poput onog sluge koji je svoj talent zakopao i nije ga umnožio. Pročitajte tu prispodobu i vidite gdje je on završio.

Put u raj nije posut ružama, zapravo je posut trnjem s ruža, ali to je rizik, a tko ne riskira, ne profitira. Kršćanin je kršten za boj i žrtvu, a u Bibliji 365 puta piše „NE BOJ SE“, za svaki dan po jednom. Zato čovječe, usudi se i vjeruj!

 

Bio je nerazborit, govorit će oni.

Trebao je ostati na miru.

Vrč ide na vodu dok se ne razbije…

Htio je provesti svoje, kud puklo da puklo.

I sad je dobio po glavi. Pravo smo mi govorili.

Bože moj, Bože moj, ma gdje bili, oni će uvijek isto ponavljati.

Kad se netko odvaži na nešto,

nemojte govoriti:

On je neoprezan, oholica.

Recite radije: možda nije mogao drugačije?

Možda nije znao zakopati talente?

Vi, razboriti ljudi,

kolika je vaša zasluga što ste razboriti,

kad vam život prolazi u sjedenju s vama sličnima.

Komentirajući razboritost naroda, domišljajući se u ime milosrđa,

u ime ljubavi,

kako da učinite neopasnim sablažnjivi križ,

na kojem je umro On,

poput roba, poput zločinca.

Vi, meka srca, istina vas peče.

Kako dovitljivo izmišljate riječi što umiruju,

vi, spavači, skrivači blaga.

Malo ovog, malo onog.

Malo peršina, malo soli, malo papra.

Poslužite mlako.

Ne izazivajte skandal.

Neka sve ostane među nama.

Prstima upirete u one koji se pod mecima probijaju naprijed.

Klevećete one koji posrću, koji padaju.

Ako su pokriveni prašinom i blatom, to je zato jer su koračali

neutrtim putovima.

Ako su ranjeni i iskidani,

to je zato jer su išli kroz prašumu.

Vi, pismoznanci i veliki učitelji,

vi ste krstarili samo javnim putovima, kojima svi prolaze,

na kojima se suši i umire zrno Sijača.

Vi ćete sačuvati svoj život.

Ostarit ćete u miru i počastima.

Vama će pripasti meki naslonjači i medalje što ih svijet čuva za one koji mu služe.

Ali Otac će s najviše planine sići u susret

„izgubljenoj svojoj djeci“.

(Jean Sulivan)