Kako krenuti? Što reći i kako opisati sve što moje srce sada prolazi? Pokušavam iznijeti emocije koje bih predstavila kroz situacije, ali je preteško. Neću lagati, nisam očekivala da ću ovu zadnju kolumnu doživjeti na ovakav način, kao da po prvi put ostavljam zadnji kontakt s Framom.

Naježila sam se…

Kada bih vam samo mogla prenijeti pet godina neponovljivih uspomena u samo par rečenica, jednostavno je nemoguće. Stvarno nisam očekivala ovoliku knedlu u grlu dok ovo pišem. Vjerojatno nekima od vas, ako čitate, ovo zvuči kao čista forma, no Frama nije samo ovo što ću ja napisati. To je za mene bilo mjesto gdje sam mogla bježati od realnosti, od nesigurnosti i strahova. Tada sam po prvi put vidjela pravu sebe, ne stidljivu, Nikolinu koja se za svaku sekciju angažirala iako je stidljiva, curu koja je mogla pred drugima pričati, a nije znala da je takva. Na Frami je mala Nikolina zaživjela, baš onakva kakva sam i bila dana od Boga, a sada ju živim.

Srce lupa, suze idu, ruke se tresu, ali unatoč negativnoj emociji, imam neopisivu dozu sreće što sam to imala mogućnost osjetiti. Za mene je to bio kao poziv, jer mnogi se ne pronađu u Frami, ne dožive ljubav, ne osjete možda Boga. Sigurno da je za njih Bog imao druge planove, no u mome životu je Frama bila potreba. Imala sam priliku ostvariti mali krug jakih ljudi, mojih tihih vojnika, što se moglo vidjeti kroz moje prethodne kolumne u kojima sam pričala o njima. Mogla bih vam navesti svaku osobu na Frami, koja je na karakterističan način odigrala veliku ulogu u mom životu, a još uvijek igraju.

Kako je sve krenulo? Možda od nedjeljne mise 2016. godine, prva klupica do oltara, po prvi put na večernjoj misi. Tada nisam nimalo htjela biti prisutna na sakramentu sv. mise, formalno sam je doživljavala, kao neku vrstu obveze. No, tada pozvone zvona za početak mise, Frama je zapjevala uvodnu pjesmu i sve je počelo tog trenutka kad sam se naježila na njihovo pjevanje. Cijelu misu sam gledala u zbor, ali ne zamjerite. To je bila prva prekretnica, iako naš zbor možda nije svjestan da svojim pjevanjem poziva mlade Bogu. Zamislite ulogu koju ostvariš samo zato što slaviš Boga. No, da ne pričam na široko, izdvojiti ću kao poseban detalj prvi sastanak Frame gdje se probudio taj duh Frame.

Završili smo s formalnim dijelom i stariji framaši su nas pozvali da ostanemo ispred crkve kako bi s njima otplesali. Za taj trenutak bih izdvojila tri pridjeva koja se i dan danas provlače kroz Framu, a to su: razigranost, prihvaćenost i zajedništvo. Jako sam zahvalna Bogu na baš tim ključnim trenutcima koji su me doveli do ovoga danas gdje jesam. Znam da mnoge osobe koje nisu osjetile što je Frama, ne mogu shvatiti ove rečenice, možda ni ne trebaju, ali ja želim prenijeti zahvalnost upravo na ovaj način.

Počevši od glazbene sekcije, gdje smo bili mala obitelj i koju smo zvali „terapija“. Najmanje smo pjevali, a zahvaljujući voditeljima, ta sekcija bila je naše utočište od problema, strahova, pa i kušnji. Sve do Mladifesta gdje sam upoznala Boga i učila živjeti po poniznosti od drugih framaša. Izgradili smo neopisive uspomene koje ću godinama prepričavati. Te uspomene su i dalje žive. Od igara na bakamuši, snjegovića Framku, do kave zvane “mućaćo” (inače u pitanju je riječ macchiato), čišćenja Grabovine, igranja mladih sa zavjesama iz framske, sekcije Žedan sam i slušanja Duke s pjesmom “Crna žena”, pranja zuba u restoranima u Međugorju, igranja “kapa ti kapa”, napada psa lutalica, plesanja s Kinezima, pokretanju kola na PiO, dijeljenju kuverti za blagoslov kuća, pakiranju tombole, zornica i čaj od šumskog voća (tada u ponudi i čajni kolutići), sunčanju za vrijeme prodaje suvenira na devetnicama, sastancima animatora i slušanju Thompsona…

Pišem vam ovo, a sve mi se slike otvaraju u glavi. Nažalost toliko bih vam toga ispričala, a ne mogu. Vjerojatno ništa od ovoga ne bih osjetila da nisam služila Frami, a nadam se da ćete i vi to nastaviti. Znati ćete da ste došli do toga ako vam roditelji barem jednom kažu: “Još ti sobu treba na Brigu napravit!”

Nedavno su me upitali kako sam podnijela odlazak od Frame. Odgovor na to pitanje bio je jasan; Frama je bila potrebna točno u tom periodu života, točno s tim ljudima, točno s tim trenutcima, točno s toliko spoznaja i točno u tolikom trajanju. Naravno da nigdje nije isto nakon Frame, život se pokaže strašnijim kada se izađe, no Bog nas je poslao da živimo po Njegovome vremenu, ne po našemu. Da ne stojimo u prostoru, da život nije ugoda već da idemo dalje kako bi otvorio vrata istine (što duhovni fra A.G. kaže). Kasnije Framu živiš, a tada si je učio. Koliko god odlazio, ona neće otići iz tebe, spremala nas je za svijet, za dalje.

Pojam framaša kroz to vrijeme opisan je citatom: “Učit ću te, put ti kazati kojim ti je ići, svjetovat ću te, oko će moje bdjeti nad tobom.” Ps 32, 8

Baš kao obitelj; ljubi te, odgaja, čuva, stvori sigurno mjesto, te kada si dovoljno spreman, dopusti ti da otvoriš svoja krila i da nastaviš dalje s čvrstim temeljima kako bi tvoj put vodio ka pravome. Frama = DAR; dodir neba da te vodi k sebi.

Stoga, hvala Vam moji framaši, hvala Bogu na savršenom djetinjstvu, na svakoj suzi koja je bila novi izazov za otkrivanje života, na svakom ramenu kada je bilo potrebno, na otkrivenoj istini, na pozivu življenja kao sv. Franjo, na naučenoj molitvi, na zajedništvu, na životnim prijateljima.

Svjesna sam da ste mi dar, a ne zasluga. Samo se nadam da će to zauvijek ostati i da će moj put uvijek biti popločan koracima koji su nastali u Frami.

Voli vas vaša “girl” puno! Nadam se da se vidimo uskoro..