Razmišljam kako započeti ovaj tekst… Kako opisati nešto neopisivo? Vjerujem da smo svi mi imali ili pak imamo neku životnu želju… Bilo to ostvariti nešto, posjetiti nešto, doživjeti nešto i slično. Činjenica je da u svačijem životu tinja u srcu neka želja. Pa tako, vjerujem, da je u srce svakog mladića ili djevojke koji je odlučio slijediti stope svetog Franje i postati Framašem, koji je dovoljno upoznao tog moćnog sveca, usađena želja posjetiti taj grad, te ulice i sve ono što je učinio i kuda je prošao naš serafski otac.
Frama Široki Brijeg imala je milost dane od 26. – 29. studenog provesti u tom gradu mira, Asizu.
Nas 102 Framaša zajedno sa svojim duhovnim asistentom, još jednim svećenikom i dvije trećarice uputilo se na to predivno hodočašće u nedjelju, 26. studenog u popodnevnim satima. Predivno je bilo 27. studenog probuditi se u Grecciu. Tu, gdje je Franjo napravio prve jaslice, tu smo i mi imali priliku pripraviti mjesto u svom srcu za rođenje malenog Djeteta Isusa. Poslije slavlja božićne svete Mise uputili smo se prema Asizu. “Dobro došli u Asiz, grad mira!” pisalo je na samom ulazu u to predivno mjesto. Začuvši i vidjevši te riječi, zapitala sam se hoću li i ja tu pronaći svoj mir kao što ga je imao sv. Franjo, sv. Klara, bl. Carlo… i uistinu sam ga pronašla. Pronašla sam ga u svakoj onoj crkvici koja odiše mirom i spokojem, svakoj onoj uličici u kojoj se osjeti Franjin duh, svakom onom pogledu na predivnu asišku prirodu u kojoj je on tako često volio boraviti. Tog dana obišli smo baziliku sv. Klare, Franjinu rodnu kuću, crkvu sv. Damjana, baziliku sv. Franje, te crkvu u kojoj se nalazi izloženo tijelo blaženog Carla Acutisa. Sva ta mjesta su jedinstvena i svaki dio Asiza piše jednu priču za sebe. Navečer smo imali slobodno vrijeme za odvojiti se i provesti još vremena u onom dijelu Asiza koji je za nas najposebniji te tako zaključili ovaj dan.
Ujutro, 28. studenog posjetili smo crkvu sv. Marije Anđeoske u kojoj se nalazi originalna Porcijunkula koju je sagradio sv. Franjo. Bio je neopisiv osjećaj dotaknuti zidove te crkvice i znati da je naš sv. Franjo njih sagradio, da je u njoj volio boraviti i u njoj preminuo. U kapelici smo slavili svetu Misu, a potom imali priliku i vidjeti vrt ruža u koje se Franjo bacio i na kojima trnje od tada više nikad nije naraslo.
Zatim smo se uputili na La Vernu, mjesto gdje je naš serafski otac dobio stigme i tako postao “drugi Krist”.
Obilaskom La Verne zaključili smo ovo hodočašće i uputili se našim domovima.
I što reći za kraj?
U jednom opisu Asiza piše:

“Ovo je mjesto koje odiše Franjinom malenošću, siromaštvom, pokorom i čistoćom. U tom gradu se rodio, tu je i kršten, u njem je sazrijevao za obraćenje, u njemu je bio znak pomirenja, u njemu je i pokopan. Asiz i Franjo su se tako stopili da se ne može misliti na jednoga, a pri tom se ne sjetiti drugoga.”

I uistinu je tako.
Čudesan je taj gradić…
Jednom kad ga posjetiš želiš mu se opet vratiti, a poslije njega ostaješ ganut zbog one svetosti, onog mira i one radosti koju tamo doživiš, a sve to uz neprestanu zahvalnost Bogu za darovane milosti.
Hvaljen budi, Gospodine moj!

Hvala Ti! 🤎