Najveće i najbolje zajedništvo koje čovjek može ostvariti jest zajedništvo s Bogom. U svakom susretu s Gospodinom naš odnos s Njim postaje dublji. Odlaskom k Njemu prestajemo biti pojedinci i postajemo zajednica. Naše spašeno i posvećeno biće rađa se iz susreta s Gospodinom Isusom. Često sami sebi postavljamo pitanje “Tko sam ja?”
Najčešće ga pokušavmo ušutkati, ali nikada u potpunosti. Posebno postavljamo to pitanje kada nam je teško, kada moramo donijeti važnu odluku. Međutim, mi često živimo od danas do sutra, ostajući na površini stvarnosti i događaja. Pitanje je čega se mi bojimo? Bojimo li se da ćemo zaista spoznati sebe? Bojimo li se naših lutanja, sigurnosti, činjenica, iščekivanja, svakodnevne situacije, naših nauma. Bojimo li se ustati i hodati? Vjerujem da jesmo, jer mi želimo da svi misle da mi nikada ne padamo i da su naši životi savršeni. No, trebamo odgovoriti na to pitanje koliko god se bojali i shvatiti da nitko nije savršen.
Ako budemo tražili, pronaći ćemo djelić sebe. Komadić jednoga ja. Bog nas najbolje poznaje, najbolje bi bilo da u Njemu tražimo komadiće. On će nam svaki dan pružati komadić po komadić. Kada spojimo te različite komadiće dobit ćemo kompletnu sliku. Ta slika si ti, dragi čovječe, a okvir koji te drži jest Isus Krist. Mi smo u Njegovu naumu. Kada zaista pronađemo sebe spoznat ćemo i onu drugu stranu da smo mi ljudi slabi i krhki. No, ne treba nas to kočiti na našem životnom putu. Kristova snaga preobražava svaki život.
Na jednom mjestu u Evanđelju spominju se Petar i Ivan koji susreću čovjeka hroma od rođenja. Molio ih je da mu udijele milostinju, ali oni nisu imali ništa sa sobom. Tada mu Petar reče: “Ja nemam ni srebra ni zlata, ali što imam to ti dajem: u ime Isusa Krista Nazarećanina ustani i hodaj!” (Dj 3, 6)
On tada ustaje. Po prvi put u svome životu staje na svoje noge.
Kada bolje promislimo koliko smo mi nezahvalni. Bog nam je darovao toliko toga, a mi mu ne zahvaljujemo. Tek kada nešto izgubimo shvatimo koliko je isprazno sve ono za čime težimo i što neprestano tražimo. Tada shvatimo da samo Božji darovi ne gube vrijednost. Ne smijemo se bojati “ustati i hodati”. Ustati i hodati kroz ovaj suvremeni svijet i boriti se sa svim teškoćama. Ići naprijed s veselim srcem i odlučnim duhom. Nemojmo se obeshrabriti svojim lošim osobinima, samo se sjetimo da nas u naručju nosi Isus Krist. On će nas nositi kada nam bude teško hodati. Ne dopustimo da nas obeshrabi naša krhkost i naši grijesi. Isus uvijek oprašta i više nego što mi mislimo. Naše je samo da ustanemo i hodamo.

Mir i dobro!