Svijet odraslih ponekad je teško razumjeti. Kao da se kompliciraju i najjednostavnije stvari, kao da se sve vrti oko postignuća, moći i statusa. Uspjeh se nerijetko mjeri brojem diploma, pozicijama, materijalnim dobrima. Često se misli da veličina dolazi s godinama, iskustvom, ciljevima koje ostvarimo. Naravno, jedna vrsta veličine i dolazi tako, no postoji i druga vrsta veličine koja često ostaje u sjeni ove prve. To je ona Veličina koju vidimo u očima djeteta. I sam je Isus o njoj govorio: „Zaista kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca nećete ući u Kraljevstvo Nebesko!“ (Mt, 18,3). A što znači biti kao dijete? Naravno, to nije poziv na djetinjasto ponašanje i odbacivanje zrelosti odraslog čovjeka. To je poziv na djetinju čistoću srca, njihovu jednostavnost i jedinstvenost, poniznost i malenost. Poziv je to na njihovu iskrenost i bezuvjetno povjerenje, na prihvaćanje da smo mali, da neke stvari ne možemo sami, da nam treba pomoć. Upravu tu leži Veličina. Blaženi Carlo Acutis jednom je rekao: „Svi se ljudi rađaju kao original, ali umiru kao kopije.“ Rekla bih da je ova rečenica stvarnost današnjice. Svijet kroji razne kalupe, a mi umjesto da ih pokušamo izbjeći, mi se pokušavamo uklopiti, postati dio mase, slijediti društveno prihvaćene putove, zadovoljiti standarde koji nam se nameću. U toj trci za prilagođavanjem, često zaboravljamo tko smo i kakvi smo mi zapravo. Koji su naši talenti,ciljevi i želje.
Dok učimo malu djecu, mi zapravo učimo od njih, tako nam i u ovoj situaciji oni mogu biti izuzetno dobri učitelji. Samo promatrajući ih možemo uvidjeti jednostavnu i duboku lekciju – lekciju autentičnosti i čuvanja onog svog (Božjeg) u nama. Njihove emocije, misli, ponašanja, želje dolaze izravno iz srca. Kada su sretni, smiju se i raduju bez zadrške. A također, oni su definicija one; „sreću čine male stvari“. Kad su tužni plaču bez srama. Kada daju, daju srcem. Oni pomažu i ne očekuju protuuslugu. Sve što čine, čine iz čistoće svoga srca. Uzdignuli su se do jednostavnosti. Kada im se nešto ne sviđa, jednostavno tako i kažu, bez čitanja između redova. Odrasli često nose razne maske, skrivajući svoje pravo ja ispod fasade onog društveno prihvaćenog mi. Možda nerijetko skrenemo s kolosijeka, možda budemo zaslijepljeni i često zaboravimo da nas Bog prihvaća onakvima kakvi jesmo. Ne traži od nas neke performanse, već iskreno djetinje srce koje je otvoreno za Njegovu ljubav i milost. Autentičnost donosi i unutarnji mir. Živimo u skladu s vlastitim uvjerenjima i vrijednostima, nema sukoba između onoga što jesmo i onoga kako se prikazujemo. Djeca su nas i tu prerasla. Na kraju, djeca su sposobna uvidjeti čuda u svakodnevnom životu. Sve je za njih čudo i svaki novu trenutak, svaki novi dan, donosi novu priliku za divljenje, čuđenje, zahvalnost. Narasti do veličine djeteta znači prihvatiti ranjivost, izražavati iskrenu emociju i njegovati vjeru, iskreno povjerenje bez imalo sumnje. To ne znači biti naivan, već imati hrabrost vidjeti dobro u ljudima i stvarima oko nas, biti otvoren za nove spoznaje i iskustva, te živjeti s vjerom i nadom. Neka nam dijete u nama bude vodič u tome kako da živimo s više ljubavi, radosti i jednostavnosti.