Kao ljudi skloni smo uvijek nešto čekati. Tempirani smo i određeni nevidljivom silom: vremenom. Bolje rečeno, sami smo se odredili. Kao mjerilo i pokazatelj uveli smo brojeve koji se neprestano vrte u krug. Dvanaest glavnih točaka u jednom danu prošeta čak dva puta. Po čistoj računici dalo bi se naslutiti da je jedan dan dovoljan za kvalitetno ispunjavanje svih obaveza… a mi konstantno nemamo vremena. Uporno nastojimo stići, ili bar držat korak, s nevidljivom silom koja nam izmiče. Djeca uvijek imaju vremena, nigdje ne žure, a prestignu vrijeme. Odrasli nikad nemaju vremena, uvijek žure, a kasne za vremenom. Možda je to tako jer odrasli zaborave njegovati prave vrijednosti i ulagati u njih. Odnosno, postanu puki izvršavatelji dužnosti zarobljeni u kolotečini. Djeca su profesionalci u kupovanju vremena. Znaju da tajna ležu u osmjehu, zagrljaju, toploj riječi, prijateljstvu, … Mali Princ kaže:
“Ljudi više nemaju vremena bilo što upoznavati. Oni u trgovca kupuju već gotove stvari. Ali, kako nema trgovca prijateljima, ljudi više nemaju prijatelja. Ako hoćeš prijatelja, pripitomi me!”
Pripitomiti nekoga ili nešto znači da je taj netko već tu. Ako ti netko sebe ponudi za prijatelja znači da si mu već prijatelj. Nije Mali Princ prvi koji nam je ponudio prijateljstvo i smatrao nas prijateljima. Dvije tisuće godina unazad sklopljeno je istinsko prijateljstvo Boga i čovjeka preko Isusa Krista. Prisjetimo se Njegovih riječi zapisanih u Ivanovom evanđelju:
„Više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga.“ (Iv 15, 15)
Istinsko prijateljstvo traži prisutnost i kako bi to ispunio poigrao se s vremenom. Kao Onaj koji posjeduje vječnost učinio je da se prošlost, sadašnjost i budućnost neprestano dotiču. Ustanovio je trajni zalog sa svojim prijateljima: Euharistiju. Njega ne spriječava mjesto i vrijeme za susret s nama. Svaki dan dolazi i pristupa nam. Euharistija omogućava ono o čemu tehnologija i znanost oduvijek sanjaju, a to je „teleportacija“ u prošlost. Živimo dvije tisuće godina poslije Krista, a Euharistija je most preko kojeg smo prisutni na događajima koji su bili prije dvije tisuće godina.
„Svako je vrijeme Božje vrijeme. Vječna je Riječ u svome utjelovljenju, uzimajući ljudsku egzistenciju, preuzela u sebe također i vremenitost, vremensku dimenziju, uključivši vrijeme u protegu vječnosti. Krist je sam u svojoj osobi most između vremena i vječnosti.“ (DUH LITRURGIJE, Joseph Ratzinger, Benedikt XVI., II. izdanje, Verbum, Split, 2015., str. 90)
Preko Euharistije živeći sada istovremeno smo prisutni na Posljednjoj večeri i u podnožju križa na Kalvariji. Ona je izvor snage i središte kršćanskog života. Poznajući važnost i snagu Euharistije sv. Franjo mnogo piše o njoj. U Prvoj Opomeni upozorava na vrijednost Euharistije.
“Prema tome, sinovi čovječji, dokle će vam srca ostati tvrda? (Ps 4, 3). Zašto ne upoznate istinu i ne vjerujete u Sina Božjega? (Iv 9, 35). Evo, danomice se ponizuje, kao kad je sišao s kraljevskih prijestolja (Mudr 18, 35) u krilo Djevice; danomice dolazi k nama u poniznu obličju; danomice silazi iz krila Očeva (Iv 1, 18) na oltar po svećenikovim rukama. I kao što se svetim apostolima pokazao u pravom tijelu, tako se i sada nama pokazuje u svetom kruhu. I kao što su oni svojim tjelesnim pogledom vidjeli samo njegovo tijelo, ali su, promatrajući duhovnim očima, vjerovali da je on Bog; tako i mi, gledajući tjelesnim očima kruh i vino, gledamo i čvrsto vjerujemo da je tu živo i istinito njegovo presveto tijelo i krv. Na taj je način Bog nazočan među svojim vjernicima stalno, kako sam kaže: Evo, ja sam s vama u sve dane — do svršetka svijeta (Mt 28, 20).” (TUMAČENJE PRVE OPOMENE SVETOG FRANJE ASIŠKOG: “O TIJELU GOSPODNJEM”, Goran Dabić, Zagreb, str. 106)
Nebo se k nama spušta svaki dan. Svaki dan imamo priliku biti u prisutnosti Gospodina i svih svetaca. Na bezbroj lokacija se svakodnevno Vječnost spušta u vrijeme, u prolazno. Dok vrijeme uporno teče svojim tokom, uvijek isto, nikad ni sporije ni brže, Isus ne propušta niti jednu sekundu za susret sa svojim prijateljima. Bili smo prisutni u podnožju Njegova križa, u otkupiteljskom činu, i prije svog rođenja što znači da samo u Božjem naumu od početka. Od početka postojimo, rođeni iz Njegove ljubavi.
„Vrijeme koji si utrošio u svoju ružu, učinilo ju je toliko značajnom.“ Mali Princ
Bog je u tebe uložio vječnost; možeš li onda zamisliti kolika je tvoja vrijednost?