Vjera i razum

Problem odnosa vjere i razuma prisutan je još za vremena antike kada mit doživljava svoju krizu, a iz te krize razvija se filozofija. Filozofija podrazumijeva nastojanje da se razumom pronikne u tajne života i svijeta. Filozofija se za vremena antike potpuno oslobodila mita i već se u antičkoj Grčkoj javljaju frakcije koje negiraju bilo kakvu mogućnost postojanja onostranog. Međutim, ljudski je razum po sebi ograničen i kao takav ne može dati odgovor na brojna pitanja; upravo zbog toga, filozofija do dan danas ostaje samo nastojanje. U takvoj situaciji čovjek traži oslonac u religiji. Pa tako, paralelno s razvojem filozofije, znanosti i racionalne spoznaje; razvija se i religija. Njihov se odnos kroz stoljeća promatrao sa različitih gledišta. Dok jedni tvrde da su vjera i razum dva potpuno isključiva pojma, drugi tvrde da je njihov suživot itekako moguć.

“Međutim, mi poslije Isusa Krista ne trebamo radoznalih djela ni istraživanja poslije Evanđelja. Kad vjerujemo, ništa ne želimo iznad vjerovanja”. (Tertulijan)

Na samim svojim početcima kršćanstvo negira potrebu za racionalnim utemeljenjem svoga nauka. Smatra da sve ono što možemo racionalno utvrditi nije i ne treba biti predmet vjerovanja; dok ono što ne možemo, može biti i jest predmet vjerovanja. Budući da je čovjek misaono biće, biće koje traži, biće koje ispituje; crkva poseže za racionalnim utemeljenjem i sustavnim obrazloženjem svoga nauka. Kroz prva se stoljeća crkva sve više helenizira, te one elemente antičke kulture koji su u skladu sa njenim naukom preuzima te unutar sebe asimilira. Od svih se elemenata posebno ističe filozofija. Razvojem kršćanske filozofije počinje simbioza vjere i razuma, a ista najveći procvat doživljava za Augustina i Tome Akvinskog. Pa tako Augustin, iako primat daje vjeri, razum također drži važnim čimbenikom za čovjeka.
“Kad vjerovanje ne bi bila jedna stvar, a razumijevanje druga i kad ne bi trebao prije vjerovati ono veliko i božansko što želimo razumjeti, uzalud bi rekao prorok: Ako ne budete vjerovali, nećete razumjeti.”(Augustin)

Slično mišljenje kao i on, u srednjem vijeku ima Toma Akvinski. Smatrao je da razum ne može proturječiti vjeri, jer “istina ne može proturječiti istini.” Prema Tomi, um ne može pokriti cijelo područje vjere, niti je može zamijeniti; jer Objava nadilazi razum. Ali smatra da je um taj koji može poduprijeti vjeru objašnjavajući i braneći njene dogme. U tom se razdoblju cjelokupni znanstveni život usko vezuje uz crkvu, a primat nad ostalim znanostima svakako ima teologija. Međutim, kroz period novog vijeka svjetovne se znanosti odvajaju od crkve te počinju svoj samostalni razvoj. Isto tako, od tog razdoblja pa nadalje, počinju prvi značajniji sukobi vjere i razuma. Znanstvena otkrića, nerazumijevanje crkve za ista, ali pojedine znanstvene teorije, te manipuliranja istima postaju glavni izvor oprečnosti između vjere i razuma. Tu posebno treba izdvojiti dvije teorije koje su bile aktualne kroz 19., 20., pa i 21.stoljeće; a to su Teorija evolucije i Teorija velikog praska. Prije svega, treba istaknuti da su to samo teorije, a ne zakoni. Nauk crkve ne isključuje spomenute teorije, ali ni spomenute teorije nužno ne isključuju nauk crkve. Međutim, mnogi uzimaju baš Darwinovu teoriju kao glavni protuargument crkvenome nauku, gdje dotični tvrdi da je čovjek nastao od majmuna. Ali Darwin nikad nije ni tvrdio da je čovjek nastao od majmuna, već da imaju zajedničkog pretka, što je i logično, budući da su se organizmi razvijali sustavno, od jednostavnijih prema složenim. Kad je riječ o Teoriji velikog praska, mnogi tu vide oprečnosti sa Biblijom, točnije sa knjigom Postanka. Ali i tu je nužno shvatiti kontekst, vrijeme i način pisanja. Kod Židova postoji snažno izražena simbolika brojeva, pa kad kaže da je Bog stvarao svijet sedam dana; dolazimo do zaključka da ta tvrdnja ima više simboličko nego doslovno značenje.

I za kraj, kao sažeti zaključak, ide nekoliko misli Ivana Pavla 2.
“Vjera i razum izgledaju poput dva krila kojima se ljudski duh uzdiže k promatranju istine. Sam Bog je pak onaj koji je usadio u srca ljudi nastojanje da spoznaju istinu i da najposlije ipak spoznaju i Njega, kako bi spoznavajući i ljubeći njega prispjeli isto tako k punoj istini o samima sebi…”