Svijet mi je odjednom postao tajna, i ja svijetu, stali smo jedan prema drugome,
začuđeno se gledamo, ne raspoznajemo se, ne razumijemo se više…. (M. Selimović,
Derviš i smrt, 1966.)

Ono što čovjeka čini drugačijim od ostalih živih bića jest svakako svijest. Čovjek posjeduje svijest i ta mu svijest pruža određenu superiornost nad ostalim bićima. Ipak, ako malo dublje zagrebemo ispod površine, uočiti ćemo da osim što ga svijest čini superiornijim, ona ga u isto vrijeme čini i inferiornijim u odnosu na ostala bića. Ogroman paradoks! Upravo u spomenutoj svijesti leži najveća čovjekova tragedija. Za razliku od goveda, koje bezbrižno pase trave na livadi i ne znajući da na taj način samo sebi priprema smrt; čovjek je u potpunosti svjestan svoje ograničenosti i svoje smrtnosti. Nema bolnije činjenice od te kada znaš da si smrtan. Čovjeka svijest o smrti tjera u strah, tjera ga u neizvjesnost. Trese mu se tlo pod nogama. U takvoj situaciji, čovjek traži određenu sigurnost, traži čudotvorni eliksir koji će zaustaviti ili možda „spriječiti“ trešnju pod nogama. Taj eliksir nalazimo u uvjerenjima. Svaki čovjek, bez obzira na religiju, rasu ili naciju, posjeduje neka uvjerenja. Ne moraju to biti isključivo vjerska uvjerenja. Nailazimo na razno razna politička i ideološka uvjerenja, zbog kojih su se često ubijali ljudi, izvršavali genocidi i započinjali ratovi. Postoje i svakodnevna životna uvjerenja. Pa tako, neki čovjek, ako je možda apolitični ateist, svoje uvjerenje temelji npr. na umjetnosti. Nemali je broj umjetnika smatrao da jedini smisao ovom apsurdnom životu pruža isključivo stvaranje. Kako bilo da bilo, očigledno je da svi ljudi posjeduju neka uvjerenja i ruku na srce, takav je fenomen u potpunosti opravdan. Potpuno je normalno da čovjek teži određenoj sigurnosti, koju mu često može pružiti jedino uvjerenje.

Međutim, kod uvjerenja postoje određeni problemi. Prvi je problem taj što je uvjerenje samo po sebi svojevrsni div na glinenim nogama. Div simbolizira određenu važnost, dok glinene noge svakako simboliziraju krhkost istoga. Drugi je problem taj što ljudi često postaju robovi svojih „glinenih divova“. Uvijek je opasno biti nečega rob, a posebice tako nečega krhkog kao što je uvjerenje. Treći je i konačni problem taj što nas naša uvjerenja često zatvaraju za život i ljude. Zapravo, uvjerenja bi bila ona biblijska slika „kuće na pijesku“. Mi često gradimo „kuće na pijesku“ i onda kad nahrupe bujice (a život podrazumijeva bujice) skupa se strovaljujemo sa našom kućom. Upravo se to događa sa glavnim likom romana iz kojega je izvučen citat na početku. Ahmed je Nurudin bosanski derviš, što znači da je riječ o vjerskom licu u islamskom svijetu. Međutim, valja spomenuti da to što je Ahmed vjersko lice, automatski ne znači da je on u stvari vjernik. Ahmed zapravo ne vjeruje, on samo posjeduje uvjerenje. Posjeduje uvjerenje o svijetu u kojem živi, o pravdi, o ljubavi, ali i o sebi samome. Kada se taj njegov nategnuti svijet krene rušiti, Ahmed se počinje gubiti u vrtlogu apsurda i besmisla. To je tipični primjer „kuće na stijeni“. Iz spomenutog se primjera isto tako može vidjeti da vjera i uvjerenje nisu isto. Vjera za razliku od uvjerenja podrazumijeva nepredvidivost, određenu neizvjesnost i neznanje. Čovjek koji posjeduje uvjerenje, ne podrazumijeva nijedno od navedenoga. Čovjek koji posjeduje uvjerenje tvrdi da zna. Čovjek koji vjeruje, vjeruje upravo jer ne zna. Kada znanje izda (a prema Sokratu nitko ne zna), dolazi vjera. Ista je stvar i s povjerenjem u druge ljude. Povjerenje podrazumijeva određenu neizvjesnost za razliku od uvjerenja. Vjera i povjerenje traže žrtvu, dok uvjerenje izbjegava žrtvu. Onaj koji vjeruje i pruži drugome povjerenje, spreman je na rušenje svojih kreiranih svjetova, dok onaj s uvjerenjem to nije. Onaj s uvjerenjem ne odustaje od svojih stavova, dok je onaj koji vjeruje spreman na odricanje od krivih stavova, koliko mu god oni pružali sigurnost. Na koncu, čovjek s uvjerenjem, nakon rušenja svoga svijeta ostaje zarobljen u tim ruševinama, isto onako kao što je bio zarobljen unutar tvrđave prije rušenja. Čovjek koji vjeruje, nakon rušenja ustaje i ide dalje. On je cijelo vrijeme bio spreman na rušenje u nesigurnom svijetu i jedino što mu preostaje jest ustajanje. Ponavljam, potreba je za uvjerenjem opravdana, ali je isto tako ljudska sloboda pojam koji se podrazumijeva. Uvjerenja guše slobodu i zaustavljaju neposrednost života. Život je poput rijeke koja buja i stoga ga je nemoguće sputati. Rijeka će života prije ili kasnije srušiti sve naše brane i ići svojim tokom, a nama ostaju dva puta: Ili da potonemo ili da plivamo! U slučaju da odlučimo plivati svakako će nam dobro doći vjera i povjerenje. Vjerujem da ću unatoč svemu nekad stići na obećano kopno, a imam povjerenja u suputnike koje mi rijeka donese. Dok s druge strane, ako sam uvjeren da sam već na obećanom kopnu, tada nemam razloga plivati. A ako ne plivam, prije ili kasnije, spomenuta će rijeka na svoje dno povući moja uvjerenja, a naposljetku će povući i mene samoga.