“Široki Brijeg zavijen u crninu. Snijegom prekriven, stegnut ledom, kao da nikada više neće propupati. Već tjednima se ne zna što se dogodilo fratrima. No, njih više u samostanu nema. U samostanu su partizani. Kamioni su pred crkvom i u samostanu i stalno u njih tovare. Ispred samostana su i crkve razbacane svetinje, misne knjige, misno ruho, knjige iz knjižnice. Gimnazija tuguje spaljenim ulaznim vratima bez svojih profesora fratara i đaka. Svi su joj prozori razbijeni. Gimnazija tužna i spaljena.” (Plaču li jeleni?)

79 godina svijeća pred skloništem podsjeća nas na žrtvu koja je podnesena. 66 imena urezanih o kamen priča mnoge priče. Ta imena nisu samo brojke u povijesnim knjigama; to su ljudi s obiteljima, snovima, nadanjima. Oni nisu tražili ni slavu ni priznanja, nego su jednostavno činili ono što su smatrali ispravnim – žrtvovali sebe za druge. Ta imena uklesana o mramor su živi tragovi ljubavi. Živi su dok god ih se sjećamo, za njih se molimo i sve dok imamo svijest o njihovoj, a ujedno i našoj prošlosti. Otplovimo mislima u njihovo vrijeme. Zamislimo sve ljude, svećenike koji 1905. godine grade crkvu kakvu mi danas poznajemo, našu Kamenu Ljepoticu. To je bilo prije 119 godina, kada zasigurno tehnologije, a ni osnovnih alata nije bilo. Zamislimo njih kako golim rukama grade crkvu, kamen po kamen, dio po dio. Njihove ruke nisu bile samo fizički alat, bile su isprepletene molitvama, nadom i uvjerenjem da će taj Brig postati mjesto zajedništva. I uistinu je, jer, taj Brig ima dušu. Zamislimo ih kako grade našu gimnaziju, kako pomno planiraju svaki dio nje i sanjare o generacijama kojima će ostaviti tu zgradu, o generacijama koje će postati dio njezine povijesti. Često, dok bih gledala unutrašnjost škole i kada bih vidjela da je već poprilično uništena, shvatila bih da ono što su oni krvavim rukama gradili, mi rušimo. Ponekad bih stala i samo razmislila što bi nam oni sada rekli, koliko li njih bole išarani zidovi i uništene klupe, propali parket, vrata koja škripe, ploče s kojih se jedva išta pročitati može. Koliko ih boli natpis na vrhu škole “pax et bonum” koji se više i nije vidio zbog našeg nemara. Koliko ih boli naš odnos prema obrazovanju, naše uzimanje “zdravo za gotovo” škole, knjižnice i profesora koji nam prenose znanje. A ne usudim se ni razmisliti koliko ih bole psovke i sve ružne riječi koje su ondje izgovorene. I istina, svi mi što smo prošli kroz ovu zgradu bili smo dio njezine povijesti, samo pitanje je na koji način. Što bi sve ti zidovi mogli ispričati o nama…? 1917. je i nestašica je hrane. Fra Didak pokreće akciju i vodi djecu u Slavoniju. Zamislimo bol roditelja koji svoju djecu daju drugim obiteljima ne znajući hoće li se ikada više sresti. Zamislimo bol oca i majke koji između troje, četvero, osmero djece biraju jedno koje će pokušati spasiti. Umirali su od gladi. Na tisuće i tisuće ih je odvedeno i na tisuće spašeno.

1945. je, provaljuju u samostan, zbornicu i izvode fratre. Muče ih i ubijaju. Opustošili su Brig. Spalili gimnaziju, srušili zvonik. Pobacali svetinje. Umjesto fratara, u samostanu su oni. Koliko li je Brig tada proplakao…

Ali oni su podnijeli žrtvu. Za vjeru, za ljude, za crkvu, za školu, za Brig. A žrtvu činimo onda kada vjerujemo da će se isplatiti. Sve ovo do sad napisano odgovor je na pitanje iz samog naslova. Brig ima dušu. Gimnazija ima srce koje kuca. Crkvena zvona pjevaju najljepšu melodiju srca. Tišina pred skloništem govori jasnije od bilo kakve riječi. Moj Brig ima dušu. Ponosim se njime. Ponosim se što me prigrlio i odgojio, ponosim se što sam dio njegove povijesti. Neka nam nikada ne bude teško otići pred sklonište i upaliti svijeću, neka nam nikada ne bude teško pomoliti se za njih. Pogledajmo koji put u Nebo i razmislimo bi li oni bili zadovoljni kako postupamo prema onome što nam je dano u naslijeđe. Čuvajmo ovo sveto mjesto, osvijestimo sebi što imamo, sjetimo se onih koji su dali svoje živote kao žrtvu. Sjetimo se s kolikom su ljubavlju gradili crkvu i školu. Čuvajmo ovo sveto tlo, nama je povjereno. Ono je, i bit će odraz nas. Čuvajmo ga, jer, naš Brig je velik.