Danas kada kažeš da je netko uspješan, svi obično pomislimo na isto: ima dobar posao, dobru plaću, sve mu ide dobro u životu. Uspjeh mjerimo onim što se vidi – diplomom, novcem ili objavama na društvenim mrežama. Takve ljude često vidimo oko sebe, uspoređujemo se s njima i smatramo ih uspješnima.

A onda dođe Evanđelje i potakne nas na razmišljanje na drugi način.

Isus ne hvali one koji su prvi, nego one koji su posljednji. Ne divi se moćnima, nego stoji uz slabe. Ne govori da je sretan onaj koji ima sve, nego onaj koji zna da mu je dovoljno ono što ima. I tu se čovjek malo zbuni. Zapita se jesmo li cijelo vrijeme težili pogrešnim vrijednostima?

Toliko puta pomislimo da vrijedimo onoliko koliko postignemo. Ako nisam dovoljno dobra, dovoljno pametna i dovoljno uspješna – što sam onda ja? A Isus, umjesto da me gura da budem još bolja, kao da me pita: Jesi li čovjek? Jesi li stala uz nekoga? Jesi li bila blaga?

Zašto nam je toliko teško prihvatiti da ne moramo uvijek pobjeđivati? Zašto se sramimo ako smo slabi? Zašto se bojimo biti posljednji, kao da zbog toga manje vrijedimo?

Isusova logika uspjeha ne traži savršene. Ne traži one koji imaju sve pod kontrolom. Traži one koji znaju stati, pomoći i oprostiti. One koji ne gaze druge da bi došli naprijed. One koji nisu uvijek prvi, ali su ljudi.

Možda uspjeh nije u tome da se popnemo na najviše stepenice, nego da ne izgubimo sebe dok se penjemo. Možda problem nije to što nismo dovoljno dobri, nego to što stalno pokušavamo biti nešto što nismo.

I možda je pravo pitanje koje nam Evanđelje postavlja: Što ako nas Bog ne pita koliko smo postigli, nego kakvi smo bili kao ljudi?