Jeste li se ikada zaustavili i iskreno zapitali: kako zapravo živite svoj život? Živite li doista ili samo preživljavate iz dana u dan?

U posljednje vrijeme sve češće razmišljam o tome koliko brzo vrijeme prolazi. Dani, tjedni i godine lete, a mi često prolazimo kroz život ne primjećujući male, dragocjene trenutke. Naše misli ispunjavaju problemi i obveze koje nas čekaju sutra. Kao da sami sebi ne dopuštamo uživati u sadašnjem trenutku.

Zastaneš li ikada, maleni čovječe, i pogledaš oko sebe? Vidiš li promjene u prirodi koje nam svaki dan nude novi pogled na svijet? Čini mi se da smo se toliko naviknuli na rutinu da više ni ne primjećujemo kako se sve oko nas mijenja. A mijenja se, baš kao i mi. Kad bismo samo na trenutak stali i svakoga dana pogledali kroz prozor, shvatili bismo da taj pogled nikada nije isti. Svaki izlazak sunca, svaka kap kiše i svaki povjetarac donosi nešto novo. Isto je i s ljudima. Često mislimo da je s drugima sve u redu, da nikome ništa ne treba ako sam ne kaže. A koliko bi ovaj svijet bio topliji kada bismo zastali i jednostavno upitali prolaznika: „Kako si danas?“ Možda mu upravo ta mala gesta može promijeniti dan. Prestanimo uzimati stvari zdravo za gotovo. Prestanimo živjeti samo da bismo preživjeli.

Zaustavi se. Pogledaj oko sebe. Reci ljudima koje voliš da ih voliš i pokaži im koliko ti znače. Ne propuštaj prilike koje ti život nudi jer one se često ne vraćaju.

Negdje sam pročitala i zapisala ove misli:

„Dio si Crkve, dio si naroda Božjega. Ti si ovca Njegova stada i imaš odgovornost – za najmanje, najslabije, izgubljene i zalutale oko sebe. Tvoje riječi, tvoj pogled i tvoja prisutnost nekome mogu biti svjetlo. Samo pazi da se na tom putu potrage i ti sam ne izgubiš.“ Upravo zbog tih misli odlučila sam prihvatiti pisanje ovih kolumni. Pisanje mi pomaže zastati, osvrnuti se i razmisliti o životu. Prenijeti misli na papir i možda, barem jednoj osobi pored sebe dati razlog da se i ona na trenutak zaustavi i pogleda svijet drugim očima.