„Oni koji su u tijelu,

ne mogu se Bogu svidjeti (…)

Nema li tko Duha Kristova, taj nije Njegov.

I ako je Krist u vama,

tijelo je doduše mrtvo zbog grijeha,

ali Duh je živ zbog pravednosti.“

Ove Pavlove riječi zvuče pomalo zahtjevno. Bogu se ne sviđa ako ugađamo tijelu i živimo po tijelu, a mi svakim danom okruženi okolnostima koje to sve više traže. Kada pogledamo pustinjake i redovnike, vidimo da su živjeli život za Duh i po Duhu. Na osobit način pustinjaci, jer bila je dovoljna jedna haljina i malo hrane da se povuku u samoću koja ne traži ništa osim rada na duhu, molitve, posta, „umiranja sebi“. Nisu smatrali druge ljude zlima, nego su poznavali svoje slabosti koje su ih spriječavale da istovremeno žive život posvećen Bogu i život s ljudima. Jednostavno, sva njihova tradicija vodila je k tome da u njima, mrtvljenjem tijela, umre stari čovjek, a rodi se potpuno novi, sam Isus Krist. Kasnije su se ti pustinjaci, monasi, udruživali u zajednice i tako jedni drugima olakšavali duhovne borbe. Na sličan način žive i današnji redovnici koji su se odrekli uobičajenog načina života i svojim se zavjetima doživotno posvetili Bogu. No, što je s laicima koji se ostvaruju kroz svoja zanimanja, razvijaju svoje talente među ljudima i okolnostima koje se ne poklapaju s njihovim uvjerenjima? Naravno da nije lako odreći se svega što posjeduješ i živjeti posvećen Bogu, ali konačni cilj, rast za Nebo, vjerojatno je puno lakše postići u zajedništvu istomišljenika ili, pak, u samotnom, „pustinjskom“ životu, nego vjernicima laicima na skliskom terenu današnjeg svijeta. Toliko ponuđenog, a ispraznog, lako nas povuče za sobom. Kako postići to savršenstvo kojemu su sveci nekoć dolazili blizu i kako rast Duha uklopiti u moderno doba? Je li uopće moguće? Je li na kraju jedini način da se odupremo standardima modernog svijeta koji iziskuje i jasno nameće život u kojemu smo robovi tijelu, taj da se od istog izoliramo, da se odreknemo svega?

Zanimljivo je promatrati određena zanimanja današnjice u kojima je naizgled nemoguće živjeti vjeru u Isusa Krista, a ujedno i napredovati, učiti i razvijati se u svojim talentima. Neka od njih smo jednostavno „isprljali“ i učinili takvima da nose stereotip zanimanja bez Boga. Na primjer, uzmimo život sportaša kod kojih je u igri veliki novac, slava, rad na tijelu i slušanje tijela. Koliko je zapravo teško težiti savršenstvu Duha u takvim okolnostima, a ostvarivati talente koje ti je sam Bog podario. Ili posao jednog pravnika, odvjetnika koji je primoran braniti osobu koja nije u pravu, a on želi slijediti istinu i pravdu. Nema generalnog odgovora na ovo sve i vjerojatno je svaki čovjek i svako zanimanje posebna priča s posebnim rješenjem, ali čvrsto vjerujem da i Bog računa s našim okolnostima. Ne bježati od svog poslanja ako je u njemu teško živjeti s Bogom, nego Bogu posvetiti talente u kojem god obliku da ih ostvarujemo, odnosno vratiti Mu ono što nam je ionako darovano. Nije lako opstati, ali to je naše bojište. Možda se ipak život za Duh može uklopiti u moderno doba, na neki svojstven način… Uostalom, za primjer nam je ostavljen bl. Carlo Acutis. Mladić kao i mi, oblačio se i živio slično, a proglašen blaženim. Na kraju, možemo pročitati što su nam u svojim spisima ostavili upravo oni monasi s početka teksta…

“Nikoga na ovom svijetu ne treba prezirati, bilo da je zaposlen u radnom polju, u trgovini ili prometu, jer nema u ovom životu prigode u kojoj se vjerničke duše ne bi mogle susresti s Bogom i u skrovitosti izvršiti djela koja mu se dopadaju. To pokazuje da nije bitno zvanje koje pojedinac odabire niti je savršeniji način života onaj koji je dopadljiviji, njegovim očima, već su za zvanje od bitne važnosti iskrenost, duhovno raspoloženje i vršenje dobrih djela.“

Nema prigode u kojoj se vjerničke duše ne bi mogle susresti s Bogom. Pomalo teško, ali to je naša borba i čini bogatstvo različitosti životnih poslanja. Sve dok u njima živi Duh, na pravom smo putu.