Sigurno je većina vas čula onu poznatu misao sv. Augustina: “Ljudi kažu: zla vremena, teška vremena. Čestito živimo i vremena su dobra. Mi smo vremena. Kakvi jesmo, takva su vremena.” Svaki put kad negdje pročitam ili se sjetim ovih rečenica, iznova me potaknu na razmišljanje. Je li to stvarno tako? Jesmo li mi uistinu graditelji i upravitelji svojih vremena; jesmo li odraz vremena u kojem živimo? U posljednje vrijeme sve više čujem komentare kako su se vremena promijenila, kako ništa više nije kao prije. Prije je ovo ili ono bilo drugačije. Teško se živjelo, u neimaštini, ali su se prije ljudi više družili, cijenili više prave vrijednosti. Nije bilo toliko zla, nepravde i nesreća u svijetu, nije bilo toliko nemorala, prevara, rastava brakova, nesuglasica u obitelji… i tome slično. Tehnologija je uzela maha, svi su opsjednuti internet sadržajima, nitko nema vremena za druge. Stvarno se zapitam, u kakvom to vremenu danas živimo, je li nam baš sve tako loše?

Onda dolazim do (ne tako teškog) zaključka da smo za ovakvo stanje zaslužni mi ljudi. Nije vrijeme samo od sebe takvo. Nije to do vremena, nego do tebe i do mene i do našeg pogleda na svijet i okolnosti u kojima živimo. Ljudi su skloni prigovarati i osvrtati se samo na ono negativno. Zagađuju jedni druge svakoraznim komentarima i lako su skloni osudama. Gledaju trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne vide. Htjeli ili ne, svi smo ponekad takvi. Pojedini odrasli žale za prošlim vremenima, željeli bi se vratiti u određeno razdoblje života, dok mlađe generacije jedva čekaju odrasti. Zaboravljamo često na pojam sadašnjosti. Onog jedinog vremena kojeg posjedujemo i kojim trenutno raspolažemo. Život je ovdje i sada, prošlost je iza nas, a budućnost je daleko. Teško nam je to prihvatiti.

Svijet se razvija nevjerojatnom brzinom. Promjene se svakodnevno događaju i za to je opet zaslužan čovjek. Hvala Bogu da je tako. Hvala Bogu na slobodnoj volji i nevjerojatnom umu i sposobnostima koje nam je dao da u suradnji s Njim možemo kreirati svijet u kojem živimo. No, može li čovjek čestito živjeti u tako razvijenom i užurbanom svijetu? Jurimo li u potrazi za srećom i nekim boljim načinom života? Opet je do nas. U toj utrci lako izgubimo pojam o sebi i o onome tko smo i što smo uistinu. Nerijetko nismo svjesni onoga što posjedujemo, a nismo to kupili niti ičim zaslužili. Obitelj, prijatelji, zdravlje, krov nad glavom, sigurnost. Sve su to „stvari“ koje nemaju cijenu, a koje često olako shvaćamo i zaboravljamo biti zahvalni na njima. Bog nam uvijek i iznova daje priliku da se mijenjamo. Nekad je dovoljno promijeniti samo svoj pogled na određene stvari i situacije, i vidjet ćemo kako će se puno toga u nama i oko nas promijeniti.

Mi smo vremena. Kakvi jesmo, takva su vremena. Postojimo ovdje i sada, drugih vremena mi nemamo. Stoga učinimo sami svoja vremena boljim. Bog nas je s razlogom stavio u 21. stoljeće. U ovaj svijet i ove okolnosti u kojima živimo. Tu smo jer nas je On želio, u pravo vrijeme i na pravom mjestu. Ne trebamo žaliti za prošlim vremenima, nego ih se samo rado sjećati. Trebamo uživati u ljepoti ovih u kojima smo danas. Jer lijepa su sigurno onoliko koliko im sami dopustimo da budu. I ova vremena će proći kao i svaka do sada. Zato tražimo radost u svemu oko nas, u trenutcima, susretima, sitnicama. Baš kao što jedna pjesma kaže: „U svemu sad mogu naći nešto lipo, i reći živote – dobar ti dan!“ Pokušajmo se osmijehnuti životu, koliko nas god nekad udarao sa svih strana. Dokle god imamo oslonac u Gospodinu, svi udarci i oluje dobivaju smisao. Na kraju je tako jednostavno, ali ljudskim očima i umom ponekad neshvatljivo. Ako na prvi pogled izgubimo sve ovozemaljsko, nismo izgubili ništa, jer imamo Boga. A s Njim imamo sve. Božja ljubav je jedina neprolazna, bezvremenska. Cijenimo darove koje nam je On dao i na taj način pripremajmo svoju prtljagu za vječnost. To je jedino odredište za koje znamo da ćemo sigurno stići.